'Ma hoj, hoj, ter si već vrimena pasa tamo nego doma'

I dalje smo u Istri. Ljeto se polagano povlači, ali korona je još uvijek tu. Idealno je vrijeme za kratki bijeg i dugu večeru u dvoje. Nastavljamo tamo gdje smo stali. Starom cestom koja počinje kod Istarskih toplica i prolazi pored konobe „Dolina“ dolazimo do Livada. Malog mjesta, bolje rečeno raskrižja, koje je zahvaljujući motovunskoj šumi koja tu završava, Ziganteovom restoranu, kao i njegovim „Danima Tartufa”, postalo svojevrstan centar istarskog tartufarstva, piše redatelj Rajko Grlić u serijalu o istarskim konobama za Telegram.

Tome svjedoči i spomenik postavljen nasred rundele kružnog toka. Na njemu je u kamenu isklesan veliki tartuf ispod kojeg piše; „Livade – Centar svijeta tartufa“. Sa strane stoji puno skromniji, s istim napisom, podignut 1929.... No vratimo se nazad na kružni tok u Livadama. Nekoliko stotina metara od njega, u smjeru Porta Portonea, nalazi se mjesto u koje smo se zaputili – konoba „Dorjana”.

Kuća u kojoj je smještena podignuta je 1910. kao „Hotel Levade“. Radio je do 1947. kad je pretvoren u prenoćiste, a zatim u krčmu. Kako se mijenjala namjena, tako su se redali i vlasnici – od poljoprivredne zadruge do hotelskog poduzeća. Sve se mijenjalo osim jednog čovjeka: Marija Bizjaka. Osamdeset i tri su mu godine i u toj zgradi je kao konobar, a zatim i kao vlasnik krčme, radio punih četrdeset i pet godina. Danas, kad stanuje tri kuće dalje, svakog jutra ode u konobu na kavu. Supruga ga isprati uvijek istom rečenicom: „Ma hoj, hoj, ter si već vrimena pasa tamo nego doma.“ Dorjana Basanaže je tu otvorila konobu prije točno četrnaest godina. Kao djevojčica, rođena na Buzeštini, voljela se igrati hotela. Vjerojatno je zato na početku i pokušala kupiti zgradu kako bi obnovila stari hotel, ali općina Oprtalj to nije željela prodati. Tako se morala zadovoljiti iznajmljivanjem prizemlja i uskom terasom koju je prekrila gustom pergolom, piše Grlić za Telegram.

No vratimo se u konobu „Dorjana” u kojoj je kućno vino zaista kućno. Vinar je Dorjanin suprug Franko Basanaže koji nam zna predstaviti svoju svježu malvaziju i mi onda s njim, koliko nam to oskudno znanje dopušta, ozbiljno razgovaramo o tome kakva je u usporedbi s lanjskom, ima li dovoljno svježine, mirisa, boje i… Nakon tog „stručnog vinarskog čavrljanja” pijemo je kao rinfuzu, a ponekad kao flaširanu iz odabranog grožđa.

Samo još jedan detalj: sjedeći na toj terasi ponekad ćete ugledati bijele kamionete-hladnjače koji se uz nju parkiraju na nekoliko minuta. To su dobavljači; postariji gospodin koji jednom tjedno iz Gorskog kotara dovozi, i to usred ljeta, svježe mlade vrganje, preplanuli muškarac sa sirevima s Paga… Ne samo da s tim ljudima možete razgovarati o tome što donose, kako je proizvedeno i gdje su i od koga to nabavili, već od njih, tu na licu mjesta, možete i kupiti nešto od te prvoklasne robe.

Puževi su u tom obilju dolazećih dobara posebna priča. Dorjana ih je nekada sakupljala uz Mirnu po poljima prije prve košnje. Danas su zaštićeni i zabranjeno ih je dirati pa joj ih sada dostavlja obiteljski obrt Hram okusa iz Matulja, koji se jedini u Hrvatskoj bavi uzgojem gastronomskih puževa. Dorjanina sestra Nevia, šefica kuhinje, priprema ih na dva načina: tradicionalno s palentom na istarski i kao Pijat Dorjana – pljukance s puževima, piše Telegram.