Ovo sigurno niste znali o našem popularnom treneru!
– Išao sam studirati bez novca. Savez omladine Jugoslavije nešto me sitno financirao. Dobio sam neki novac nakon šest mjeseci. Stanovao sam kod jednog prijatelja. Plaćao sam nešto malo, u sobi nisam imao ništa, ni radio, ni televizor, ni telefon. Što se tiče hrane, rasporedio sam to malo novca. Neki dan jeo bih malo više, neki dan malo manje, rekao je Lino Červar za Večernji iz kojeg prenosimo dio razgovora.
*Kakav ste bili profesor?
– Strog, ali pravedan. Na kraju su kod mene svi dobili prolaznu ocjenu. U cijeloj karijeri mog rada u školi imao sam samo jedan incident. Imao sam u razredu jednog dečka koji bi uvijek držao noge na stolu kada bi ulazio u učionicu. Sjedio je u zadnjoj klupi i bio je ponavljač. I lijepo ga prozovem na ploču i postavim mu pitanje, iako sam znao da ništa ne zna. On se lijepo nasloni glavom na ploču i gleda me. Kažem mu: “Nemoj se naslanjati na ploču”. I onda sam napravio pogrešku. Odgurnuo sam mu glavu premda je on kasnije tvrdio da sam ga udario. Drugi dan dođem u školu, zove me ravnatelj k sebi. Tamo u kancelariji sjedi dječakova mama i kaže da će me tužiti. Počela me verbalno napadati, a ja joj kažem: “Jeste sve rekli? Jeste? Dobro. Imate dvije mogućnosti. Tužite me, ali on ovakvim ponašanjem i dalje neće proći razred. Jer, ništa ne zna, nekulturan je, tuče se s ostalim učenicama. Druga mogućnost je da ja napravim nešto što vi ne možete – odgojit ću ga da poštuje starije, mene, ali i vas. Birajte! I ona izabere ovo drugo. Prije četiri godine sretnem tog dečka u Umagu. Sad je već ozbiljan čovjek. Priđe mi i kaže: “Dajte da vam pružim ruku. Hvala vam za to što sam se nakon incidenta potpuno promijenio. Imam obitelj, stolar sam. Uspio sam u životu zahvaljujući vama”. Eto, i to je bio moj uspjeh.
*Deset godina bili ste glavni urednik lokalnih novina Agroturist?
– Još prije toga bio sam dopisnik Večernjeg lista iz Istre. Pokrivao sam sva područja, od politike do sporta. Kako sam završio u Umagu? Zvao me tada generalni direktor Istraturista i rekao: “Lino, zašto ne bi došao u Umag? Dajem ti trosobni stan, posao glavnog urednika lokalnih novina i usput treniraj rukometaše”. Završio sam školu za novinare u Rijeci. Tako sam napustio mjesto profesora hrvatskog jezika. Zanimljivo je da se Agroturist štampao u Zagrebu, a grafički urednik bio nam je Zvonko Babić, koji je bio glavni grafičar u Večernjem listu. Zato je Agroturist jako sličio tadašnjem Večernjem listu. Imali smo nakladu od 10.000 primjeraka. Većina novina dijelila se radnicima u tvrtki, a dio se prodavao na kioscima.
*S rukometašima Istraturista iz Pete došli ste do Prve jugoslavenske lige.
– Na stranu što sam bio profesor hrvatskog i urednik novina, nekako sam znao da je sport moj izbor života. Moj ulazak s Istraturistom u Prvu ligu bio je kao osvajanje olimpijskog zlata. Nakon šest kola bili smo prvi, a onda nam u goste dolazi Crvena zvezda. S njima u vlaku putovali su beogradski suci. Nije bilo teorije da dobijem tu utakmicu... Bilo je to vrijeme kada sam prvi put upoznao Zorana Gopca. Zagreb nas je pobijedio u Umagu samo zato što je Goran Stojanović „Beli“ imao 21 obranjenu loptu.
*Kako to da niste ostali u Hrvatskoj početkom devedesetih, već ste se odlučili za inozemstvo, prvo za Austriju pa za Italiju?
– Nisam vjerovao u način na koji su se vodili klubovi u Hrvatskoj. Kod nas se nije vrednovao posao trenera. Mene je vodila intuicija da probam nešto drugdje. Italija za mene je bila izuzetno važna. Tamo sam napisao prvu stručnu knjigu „Moje viđenje rukometa“ za koju sam dobio 50.000 njemačkih maraka. Italiju sam prvi put odveo na Svjetsko prvenstvo 1997. godine. Cilj projekta bio je biti svjetski prvak. Na tom SP-u u skupini smo tri utakmice protiv najjačih gubili s pogotkom razlike. Vodili samo Švedsku 13:6 na poluvremenu. Igrali smo strašnu obranu 3-2-1, gotovo bez isključenja. U Italiji sam uspio rukomet ugurati uz bok popularnosti nogomet, rekao je Červar za Večernji.