Vodnjanska priča o uspjehu: Metemo a man la bote!
Ne znam zašto, ali nevjerojatno je koliko malo izvan Istre se zna da se u vodnjanskoj Župnoj crkvi sv. Blaža čuva 370 relikvija 250 različitih svetaca, da je tamo trn s Isusove krune, komadić vela Bogorodice, čestica Kristova križa, ali i da su tamo sveta tijela sv. Sebastiana, sv. Barbare, sv. Marije Egipatske, sv. Leona Bemba, sv. Ivana Olinija i sv. Nikoloze Bursa kao jedinstveni primjer neraspadnutosti u svijetu – tijela nisu balzamirana niti su hermetički zatvorena, nisu bila na niskim temperaturama niti zatrovana arsenom niti u zemlji bogatoj željeznim ionima i taninskom kiselinom. Crkva sv. Blaža je građena od 1760. do 1800. godine prema modelu crkve sv. Petra u Veneciji, a projekt je bio vrijedan 13.000 zlatnih dukata. U to vrijeme građani su odvajali 10 posto svih proizvoda za gradnju crkve, a daljnjih deset godina izdvajali su deset posto vina i maslinovog ulja. Danas je ova crkva najveća i jedna od najznačajnijih u Istri, a njen 62 m visok zvonik najviši je u Istri, piše Željko Garmaz na portalu Vinske priče s kojeg prenosimo dio teksta.
Matteo i Luca Moscarda i njihova mama Lorella Giacometti – Moscarda, naravno, ne sjećaju se razdoblja izgradnje crkve, ali znaju da je do ne tako davno samo u Vodnjanu bilo više od 200 hektara vinograda i da bi se svo vino što se proizvodilo ujedno i konzumiralo u samom mjestu.
– Nemojte suditi po današnjim vinogradima kojih je, puno ću reći, maksimalno 20 hektara, a proizvodnjom i prodajom vina se, osim nas, bave tek naš susjed Teraboto, Agroprodukt, Giachin… Ma, nema nas puno, priča mladi Matteo Moscarda, nositelj vinske priče Vinarije Babos iz Vodnjana.
– Pa, gdje su nestali ti silni vinogradi?
– Nakon prestanka djelovanja zadruge koja je skrbila o vinogradima, vinogradi su dani na korištenje ljudima koji su s godinama zapustili većinu njihove površine, a, također, i površina vinograda u privatnom vlasništvu je iz godine u godinu postajala sve manja zbog nedostatka generacijske zamjene u vinogradarstvu.
Prema Matteovim i Lucinim riječima, a oni su to čuli od mame Lorelle, a ona od oca Claudija, koji je sve, pak, čuo od njegova oca Giovannija, nekad je u Vodnjanu svaka ulica, odnosno četvrt, imala svoje podrume, a njihov, u kojem se nalazi današnja vinarija Babos, bio je jedan od najvećih. I dugo se održavala tradicija odlazaka cijelog društva u nečiji podrum i pražnjenja tamošnjih bačvi.
– Znali su govoriti:
– „Metemo a man la bote!“ A to bi mogli prevesti kao:
– Načmimo je, odnosno – otvorimo je!
– I onda bi se taj tjedan svi tamo našli i ne bi izlazili dok se ne bi popilo. A bačve su bile do 700 litara! I u sedam dana bi bačva – finila! Svu bi je ispraznili!
Eto, tvrde Matteo, Luca i Lorella, „to je jedan od razloga zašto se toliko vina pilo u Vodnjanu“.
– S druge strane, ni voda nije bila pitka kao danas, osim one iz bunara, pa se svaka žeđ i potreba za tekućinom kompenzirala vinom, priča Luca.
– Ja samo znam da djed Giovanni ne bi nikada išao u vinograd s vodom nego s dvije litre vina, priča Lorella.
– A ja sam čuo da su u vinograd uvijek nosili deset litara vina i pet litara vode – voda se koristila za pranje ruku i umivanje. Eto, da netko ne pomisli da je Vodnjan dobio ime zato što se vino ovdje proizvodi od vode, dodaje Matteo.
Vodnjan je danas u najvećoj mjeri prepoznat kao istarsko, pa i šire, središte proizvodnje maslinova ulja. Nevjerojatna je koncentracija od 200 maslinara u tom gradiću od oko 6.000 stanovnika, pišu Vinske priče gdje pronađite cijelu reportažu.