'Oni pravi uvijek ostaju, u to sam se osobno uvjerila'

Pazinjanka Lea Miletić ostvarila je zavidne uspjehe u košarci, a to često nosi velika odricanja. Kako usklađuje privatni i poslovni život, što voli i ne voli, tko je zapravo Lea pokušali smo doznati u ovom malom interviewu.

* Biti hrvatska reprezentativka u košarci veliki je uspjeh. Što je najzaslužnije za to?
- Pa da, neću biti lažno skromna, iako ponekad jesam, biti seniorska reprezentativka nije mala stvar. Možda mi to dovoljno ne vrednujemo kada u pitanju nije nogomet, ali ostvarimo li neke zavidne rezultate na nadolazećim prvenstvima, sigurna sam da će i ženska košarka dobiti na većem publicitetu. Za to su redom zaslužni: talent – jer kao dijete ćeš najlakše biti zapažen uz određenu dozu talenta, treninzi – beskonačni sati provedeni na parketu driblajući loptu i šutirajući na koš, suigračice – za ostvarenje dobrih rezultata u timskom sportu kao što je košarka, treneri – koji imaju veliku odgovornost prenošenja znanja na mlađe generacije, i posljednje, ali ne manje vrijedno, obitelj – vječita podrška i motivacija.

'Jezici mi idu puno bolje nego što su pokazivale ocjene'

* Studirali ste na Građevinskom fakultetu u Rijeci, koji je poznat po dobrom posjećenim brucošijadama i feštama. Jeste li bili na nekoj od njih i kako ste se proveli?
- Studentski dani su za mnoge najljepše razdoblje života – ni briga ni pameti. Ali to se tek kasnije shvati. Građevinski fakultet u Rijeci bio je izazov za mene jer nisam bila sigurna hoću li moći uskladiti klupske i fakultetske obaveze, ali sve je ispalo bolje od očekivanog. Nažalost, na dobro poznate „Građevinijade“ koje se održavaju izvan Lijepe naše nisam stigla otići, ali na ostalim sam se feštama trudila biti. Rijeka ne kaska za drugima gradovima kada su u pitanju izlasci. Naravno, u svim sam izlascima uživala onoliko koliko mi je moja košarkaška karijera dozvoljavala.

* Nakon Pule, Poljske i Italije sad igrate u Slovačkoj. Kažu da su slovački i hrvatski slični, ali neke riječi znače suprotno. Primjerice, hrana se kaže strava… Kako se snalazite sa stranim jezikom?
- Za sada moram se pohvaliti da mi jezici idu puno bolje nego što su to pokazivale moje ocjene u srednjoj školi. Tečno pričam engleski, talijanski i poljski pa mislim da neću imati nikakvih problema niti sa slovačkim. Obožavam pričati na stranom jeziku sa svojim suigračicama, to mi predstavlja dodatan izazov osim onog na terenu, a njima beskonačno mnogo smijeha. Mislim da je tako najlakše i naučiti neki strani jezik – uz dobru zabavu.

* Vaš Pazin ima jaku košarkašku tradiciju. Tko je u Vama razvio ljubav prema tom sportu?
- Lipi moj Pazin! Ima, da, Pazin oduvijek ima zavidnu košarkašku ekipu (s obzirom na broj stanovnika). Tu moram iskazati i veliko poštovanja prema svim trenerima koji se i imalo daju u cijelu tu priču jer to rade više iz ljubavi nego kao nešto od čega mogu živjeti – ne mogu. Mislim da se je ljubav prema tom sportu razvila prvo radi dobre ekipe koju sam kao klinka imala, drugo zbog starijeg brata koji se je aktivno bavio košarkom sve do ove godine, a treće radi trenerice Željke Vujnović Sirotić koja mi je usadila košarku duboko pod kožu.

'Pazin se razlikuje, točka'

* Igrali ste u Puli, a inače ste Pazinjanka. Razlikuju li se ta dva grada, odnosno stanovnici po mentalitetu?
- Pazin se razlikuje, točka. Pazin ima neku drugu klimu, apsolutno nije sličan niti jednom drugom istarskom gradu, pa je zato tako i poseban. Pazinjanima treba 5 minuta od kuće do posla, mi imamo jednu osnovnu školu, imamo dvije srednje škole, imamo jedne nebodere u gradu, imamo dvije ljekarne – gornju i donju. Sve je u Pazinu jednostavno, malo, slatko i šarmantno. A i Pazin nema more pa se mora snalaziti na druge načine da privuče ljude. Stoga, drugačiji.

* Ako nije tajna, imate li dečka i kako se on prilagođava Vašoj karijeri? Što kaže Vaša obitelj? Kako usklađujete sportske i privatne obaveze?
- Bilo kakve veze, bile one ljubavne ili prijateljske, teško je održavati s ovakvim načinom života. Do sada sam propustila nebrojeno rođendana, slavlja, veselja, godišnjica, druženja i sličnih događanja. S vremenom ne postaje lakše, barem ne meni, jer sam po prirodi vrlo komunikativna i druželjubiva osoba. Za usklađivanje privatnog i poslovnog jednostavno treba puno truda o obje strane. Oni pravi uvijek ostaju, u to sam se osobno uvjerila. Ali održavanje odnosa možda je jedna od najtežih stvari s kojima se profesionalni sportaši susreću.

* Kako provodite slobodno vrijeme? Imate li neki hobi? Izlazite li s društvom u Slovačkoj? Kakvu muziku volite slušati?
- Kako provodim slobodno vrijeme ljeti i zimi su dva potpuno drugačija pojma. Zimi, dok traje sezona, dakle između jutarnjih i popodnevnih treninga i za vrijeme slobodnih dana, obavezno upoznajem grad u kojem živim, razgledavam na bilo koji način. Obožavam putovati i upoznavati nove ljude i kulture pa puno vremena provodim izvan stana. To mi je svojevrstan odmak od košarke, a istovremeno uživanje u prirodnim i kulturnim ljepotama. Jako volim i kuhati pa dosta često pozovem suigračice na nekakvo druženje nakon treninga.

Ljeti, s druge strane, gledam vrijeme provoditi s obitelji i meni bliskim prijateljima, što više vremena provesti na plaži. Volim pročitati dobre knjige, naučiti nešto novo, i volim pričati strane jezike. Htjela bih naučiti još barem dva. Što se tiče muzike, stvarno nisam izbirljiv tip. Otprilike ja slušam što god sluša osoba s kojom se nalazim. Ali volim pjevati i plesati, ali za svoje gušte, daleko od očiju javnosti haha. (Kristian Stepčić Reisman, foto: privatni album)