Vrijedna vinarska obitelj: 'Poljoprivreda se ne može raditi u Excelu'

Ova obiteljska priča seže u povijest, govori o bijedi i siromaštvu, brojnim životnim nedaćama, ali i ustrajnosti i marljivome radu koji ju je priveo sretnome kraju, a u spomen na te teške težačke dane jedna je životinja - tovar Moro - dobila svoju etiketu. Započeta je 1865. godine, kad se Francescu Rossiju u malome mjestu između Udina i Tolmezza rodio sin Federico. Zbog siromaštva u kojem su njegovi živjeli dječak nije imao prilike odrastati uz roditeljske skute, već ga je zadesila sudbina napuštene djece koja su odrastala u sirotištu u Trstu, piše Večernji.

No imao je sreće kada je austrougarska vlast bila odlučila motivirati novčanim naknadama posvajanje djece, a jednoj je udovici iz Vranjeg Sela, u današnjoj istarskoj općini Vižinadi, novac baš trebao jer nije mogla podizati ni svoje dijete pa su Federico (i naknada) završili kod nje. Austro-Ugarska je bila na vlasti kada je Federico počeo proizvoditi rakiju, da se nakon prerade grožđa u vino ne bi ništa bacilo. Kada je njegova pomajka umrla, ostao je služiti za hranu bogatoj obitelji iz obližnjeg sela Bajkina. Upoznao je tu i ljubav svoga života, s kojom su ga, dok joj je trbuh bio do zuba, gospodari izbacili iz kuće pa je njihova sina Marca rodila u koći....

Dogodilo se da je u blizini živio boležljiv bračni par nemoćan skrbiti o vlastitome posjedu. Federico se brinuo o njima, a oni su mu ostavili kuću i malo zemlje. Potom je Federico Rossi kupio prvi vinograd prije 135 godina pa ponad rijeke Mirne zasadio prve čokote terana i malvazije. Rossijevi - Marcov unuk Marino sa suprugom Ines i sinovima Lukom, Markom i Filipom - i danas žive u Bajkinima u kojima je pedesetak stanovnika. I danas su vinari. I danas proizvode rakije i likere. I maslinovo ulje. K tome, prvi su proizvođači domaćega vinjaka od autohtonog domaćega terana, koji su nazvali "Šovran" (što je istarski naziv za vladara) te prvi proizvođači džina u Istri, u kojoj je njihova destilerija ujedno bila prva. Njihove rakije temelje se na nusproizvodu vlastite proizvodnje vina, komu, čijom se fermentacijom dobiva komovica, baza svih ostalih rakija. Na gospodarstvu imaju podrum i kušaonicu za 40 gostiju. Rad i trud obitelji Rossi struka je odavna prepoznala dodijelivši im brojna priznanja pa je tako, na primjer, njihovo bijelo vino - malvazija Templara iz 2016. godine - lani proglašeno najboljim u Hrvatskoj, osvojivši zlatnu medalju na londonskomu IWC-u, donosi Večernji.

- Moja braća i ja smo peta generacija koja se bavi poljoprivredom. Od svojih prvih koraka sva trojica uključena smo u sve procese u vinogradu, podrumu, destileriji i našim maslinicima pa se ljubav prema tome poslu počela stvarati još od naših prvih dana. S nonom Federicom naučili smo puno. Kad smo došli u dob da smo morali odlučiti čime ćemo se baviti i gdje se vidimo u životu, jednostavno tu nije bilo puno pitanja i krenuli smo u istom smjeru kao i naši preci - govori nam Luka Rossi, 28-godišnjak koji je završio studij vinarstva, vodeći nas na Monte d' Oro (Zlatno brdo) gdje obitelj ima zasađen vinograd malvazije. Govori nam Luka i kako za vrućih ljetnih dana u vinogradu valja biti u pet izjutra, da se stigne nešto i napraviti do 9.30 pa se popodne, kad zahladi, opet vratiti. - Poljoprivreda se ne može raditi u Excelu - kaže. - Bilo je trenutaka kad smo htjeli odustati od rakija, ali sinovi su rekli ne - domeće njegova majka Ines, inženjerka vinarstva. Obitelj Rossi ima 70.000 loza posađenih na 20-ak hektara. Prije nekoliko godina radna je snaga postala problem jer ju je bilo teško naći pa su odlučili ulagati u suvremenu mehanizaciju, piše Večernji.