Obitelj iz Rovinja uredila staru urbanu vilu u centru Pule
Antonio Brandestini bio je ugledan tršćanski urar. Davne 1888. godine vodio je svoju radionicu u ovom talijanskom gradu, značajnoj luci još u to doba. Iz nepoznatih razloga, dvije godine kasnije Antonio se seli u obližnju Pulu, grad koji se rapidno mijenja u novoj ulozi koju je dobio u Austro-Ugarskoj. Glavna vojna luka postala je i jedan od glavnih gradskih centara tadašnje države, koja je privlačila i više slojeve društva, a u to doba Pulom je šetao i poznati irski književnik James Joyce. Dokaz toga su predivne vile koje su sagrađene u to doba po cijelom gradu. Šteta što je dobar dio njih ostao zapušten, piše Jutarnji.
Došavši u Pulu Antonio Brandestini je u Ulici Sergijevaca, koja se danas među Puljanima popularno naziva Prvomajska, otvorio svoju radnju. Očito mu je biznis cvjetao i 17. srpnja 1905. godine kupio je jednu od najljepših zgrada u toj, i danas glavnoj trgovačkoj ulici u centru grada. Kuća od 600 četvornih metara dandanas svakome upada u oči zbog zanimljivih reljefa, skulptura, prelijepog balkona i ciglaste fasade u venecijanskom stilu. U tu zgradu smješta svoju radionicu, a ostatak zgrade postaje njegova rezidencija. Palaču je temeljito obnavljao do 1906. godine, zbog čega se ta godina i nazire na zgradi, što ne znači da je tada sagrađena. Ona je na tom mjestu bila vjerojatno još u srednjem vijeku. Evidentirana je još u starom katastru iz 1855. godine.
Godine 1906. zgrada postaje Casa Brandestini. Već iduće godine uz urarsku radionicu Brandestini otvara i zlatarsku radnju te ona na tom mjestu ostaje sve do kraja Drugog svjetskog rata. Antonio je, u dubokoj starosti, preminuo 1915. godine, a do 1945. godine radnju je vodio njegov sin Augusto. To nam govori poznati istarski povjesničar Andrej Bader. Zamolila sam ga za pomoć jer me oduvijek zanimalo što se skriva iza ove povijesne zgrade koja predstavlja zaštićeno kulturno dobro, to više što sam primijetila da već neko vrijeme traje obnova zgrade. Dvije godine nakon završetka rata u zgradi su boravili i vojnici. Naime, tijekom angloameričke uprave od 1945. do 1947. godine tu je boravila udruga partizana Julijske krajine, koja se skrbila za uzdržavanje svojih članova koji su se vratili iz rata. Tome u spomen na zgradi se nalazi i spomen-ploča. Nakon toga, zgrada postaje višestambeni objekt.
Sve je to privuklo obitelj Topalli iz Rovinja, koja je postala njezin vlasnik 2008. godine. Poznati filigrani prepoznali su njezinu ljepotu i zaljubili se u nju. Pretvorili su je u luksuznu vilu sa 14 prostranih soba u srcu starogradske jezgre, a plan im je urediti u budućnosti i restoran kako bi mogli zatražiti kategorizaciju za hotel, piše Jutarnji.
- Nisam znao sve te podatke o povijesti zgrade. Znam da ju je dao urediti Antonio Brandestini, ali kada sam tražio više podataka o tome tko je on bio u pulskom gradskom arhivu, nisam našao puno. Jako ste me iznenadili - rekao nam je 29-godišnji voditelj hotela Niko Topalli u telefonskom razgovoru. Bili bismo se vidjeli uživo u Puli da Niko već godinama ne živi u Pragu, gdje s obitelji vodi četiri zlatarnice. Njegov brat, pak, vodi zlatarnicu u španjolskom Lloret de Maru, a osim zlatom i srebrom, bave se i briljantima te satovima. Gotovo je nevjerojatna podudarnost ili sudbina kako su se ove dvije priče uspjele spojiti. To više što je Nikov otac Pjeter, koji je nekad imao zlatarsku radnju u Rovinju, kupio zgradu kako bi u njoj otvorio zlatarsku radionicu i sobe, ali je na kraju od radionice odustao, javlja Jutarnji.