Da mi je ki reka da će se ljudi penjati po meni, usrid noći

Da mi je ki reka da će se ljudi penjati po meni, usrid noći… da bi postavili na moje grane… kadu, kupaonsku kadu, onu staru, tešku, od želiza!!! A ča, nasmijala bin se i spensala „to ne more biti“! I grdo bin žbaljala! Jer bilo je baš tako, jene prvomajske noći… bin rekla 70 i kega lita… Majnica je bila, mularija je cilu noć delala kažin… ma bilo je lipo, smijala sa se danima potle tega…

Tako bi mogao teći razgovor s ladonjom na medulinskoj placi, koja u svome deblu, brazdama na svojoj kori, u granama i danas velebnoj krošnji, čuva nebrojene uspomene i tajne medulinske svakodnevice skorije i udaljenije prošlosti. Majnica je za Medulince tijekom prošloga stoljeća bila pitanje od strateškog značaja, gordi običaj koji je iz godine u godinu okupljao mještane cijelog sela upravo na placi. No, majnica i placa u Medulinu, povezane su samo u posljednjoj razdoblju životnoga ciklusa ovoga pučkoga običaja. Naime, prastara je to tradicija koju susrećemo na području Južne Istre i Kvarnera, povezana s proljetnim buđenjem, bujanjem života, pretvaranjem pupoljaka u cvijeće. Simbolično su stoljećima mladići izražavali svoju simpatiju prema djevojkama koje bi im bile oku drage tako što bi ukrali cvijeće iz ove ili one kortive i u okrilju noći ostavili ga pred vratima i prozorima kuće u kojoj je živjela odabranica njihovoga srca. Tek u drugoj polovici 20. stoljeća, ovaj se običaj u Medulinu izmijenio te se direktno povezuje prostorno za placu i vremenski za prvomajsku noć i jutro. Mlađi su tako, vođeni jedino i isključivo vizijom i misijom čiste zezancije i zabave, mjesecima osmišljavali kako napakostiti svakome kome mogu, ženama iz kortiva i s balkona poskidati pitere i važone s điranima, susedu upasti u štalu i „posuditi“ kozu ili tovara. Ako si žgajo i želiš se dokazati u kumpaniji, za tu jenu noć ukresti ćeš neimenovanom Medulincu barku ili Fiću i sve to skupa dopeljati na placu tako da si ljudi sutradan moraju doći po svoje stvari, cvijeće, životinje… a ti s kumpanijom sidiš z boka i smiješ se do suza gledajuć kako svi nervoži skupljaju imovinu. Desi se tu i dodatnih bonusa, pa se žene posvade čije je koje cviće. A svi se zbunjeni i još sneni, pogođenog ponosa osvrću oko sebe izgovarajući neki tiho, drugi glasnije psovku za psovkom… jer pretpostavljaju tko je krivac, ali nisu sigurni, jer nisu uspjeli probdjeti noć čekajući „dobronamjerne vandale“, već su eto, negdje pred jutro pokleknuli pred umorom… i tih uru vrimena bilo je dosti da se desi manikomio. Tako je na granama ladonje finula i ona želizna kada s početka priče… služila je također neimenovanoj Medulinki za skupljanje kišnice za zalijevanje njenih đirana. Ali ne, te su se prvomajske noći koju ladonja pamti kao da je jučer bila, medulinski mladići baš tu kadu odlučili ukresti i naprtiti tu među njene grane, tako da ujutro cilo selo ima o čemu brujati, a nesretna Medulinka, neka si sama smisli kako će ju skalati i tornati doma…

Ah… rekla bi nam ladonja prisjećajući se svega što je vidjela i čula, bilo je tu razgovora i dogovora, svađi i suza, poljubaca… onih prvih, najslađih… i onih posljednjih koji nikad nisu otišli iz njene krošnje. I veselja kakvih danas više nema, plesa i pjesama koje ljude, domaće i strane spajaju kako riječi nikada ne bi mogle. Djeca su odrastala, generacije i generacije malih Medulinaca, igrala su se upravo u sjeni koju im je uvijek u svojoj blagosti pružala upravo ta ladonja, zeleni čuvar i zaštitni znak ovoga mjesta. Medulinke su upravo tu na svojim bankima prodavale domaće pomidore i drugo svoje povrće. Ki bi reka da je šinjora Marija Radošević Birbina, mater od Karla Birbe avangardna predstavnica onoga što danas zovemo permakulturnim pokretom, ekološka poljoprivrednica, cirkularna ekonomistica. A je, bespogovorno je. Tu su i prodavači autohtonih suvenira poput orijentalnih tepiha i drvenih čaplji… i oni su se „desili“ u sjeni ove krošnje. Jednako kao i iznimni kulturno-zabavni programi, filmske projekcije, kazališne izvedbe, neizostavne tradicionalne večeri petkom, sakramenski koncerti i biserne štorije šoto ledonje. I mi smo više puta bili zahvalni upravo toj ladonji, koja je bila najljepšom kulisom svečanim sjednicama općinskoga vijeća i prigodnim programima proslave Dana Općine Medulin.

Ipak, kaže nam kada ju pitamo za mišljenje, malo tko još sjedne pod njenu krošnju na suncem ugrijan kameni komunski zid… ako da, danas je to zbog intertnetskog hot spota, wi fi-ja koji nas spaja… ili možda više razdvaja… Jer, primjećuje nježni zeleni div, život je danas drugačiji, toliko drugačiji od onoga pred stotinu godina, ma i pred samo 20 ili 30. I ljudi su kaže drugačiji. Tu na placi zaustave se zbog pošte, zbog obaveza u Općini… ne okupljaju se spontano kao nekada, treba im klimatizirani prostor i komocija mekanih sjedećih garnitura da bi se susreli, da bi proveli vrijeme zajedno. Kaže… fali joj to…

Na nama je dragi naši da ju čujemo, da shvatimo što nam govori. Jer milijuni njezinih listića koji šušte na povjetarcu, baš kao sada, u ovom trenutku, nevjerojatan su zen koji prati otkucaje naših satova… i naših srca. Na nama je promisliti i odabrati što nam je od navedenoga bitnije. Ako se odlučite doći ju vidjeti, zastanete i sjednete na komunski zid u njenom podnožju, neka to bude pa i na 5 minuta, ukradite ih od svoga dana i poklonite ih sebi samima, već danas.

A ako vas kao i nas zanima i nešto više o ovom zelenom čuvaru, koliko je točno stara? je li zdrava i koliko će još krasiti centar ovoga mjesta? i što god bi vas o ovoj ladonji ili pak nekom drugom stablu zanimalo… dođite idućeg petka, za točno tjedan dana, 24. srpnja na placu. Najavili smo vam pa sada ponavljamo, cijeloga će dana tu biti „doktor za stabla“, magistar urbanog šumarstva Fran Poštenjak. Na kraju dana, s početkom u 19 sati predstaviti će što je otkrio i odgovoriti na sva naša pitanja. Pridružiti će nam se i Dušica Radojčić iz udruge Zelena Istra, koja će proširiti okvir razgovora na temu prilagodbe klimatskim promjenama, što podrazumijeva izgradnju zelene infrastrukture u urbanim i ruralnim područjima. Biti će to prilika da učimo, razgovaramo, promišljamo o zajedničkoj, boljoj i zelenijoj budućnosti. Velike i sveobuhvatne (r)evolucije, znate, mogu početi i sasvim mirno i tiho. Ova na koju vas pozivamo upravo je takva, a znamo, sa stopostotnom sigurnošću da je ladonja zbog svega više nego uzbuđena… rekla nam je to njena cjeloživotna najbolja prijateljica… murva koja je inače nevjerojatno sramežljiva i najradije se skriva iznad Bebijeve tende. Pssssst… uspjeli smo ju nagovoriti da se za idući petak okuraži i pokaže u svom svojem sjaju, tenda će se povući a murva će i sama sudjelovati u dogovorenom druženju i razgovoru sa svima nama, i vama! Vaša Općina Medulin. (Foto: Općina Medulin, arhiva Ines Savić i Andreja Badera)