Ako tražite život bez stresa, dođite u Boljun! (video)
Općina Boljun? Ne postoji, Boljun je u općini Lupoglav. Samo što ovaj gradić zaslužuje da bude središte općine više nego neki drugi koji to jesu. Recimo da je općina ista, samo da se zove po Boljunu, koji je sjedište.
Daleko od toga da su stanovnici Boljuna nezadovoljni svojim položajem u općini Lupoglav, naprotiv, sretni su i zadovoljni, ali njegov je gradić tako bogat poviješću da je šteta što internetske tražilice njegovo ime ne izbacuju češće.
Da je samo boljunski kaštel i taj pogled na Učku, bila bi to dovoljna atrakcija za turistički izlet, ali tu su i dvije crkve, loža, rimski žrtvenik, glagoljski napisi i županski stol kao podsjetnik na stoljeća kada je Boljun imao župana i suce koji su sudili po gradskim zakonima. Za vrijeme talijanske vlasti imao je karbinjersku postaju, u podrumu su ostale dvije tamnice, rešetke su još na prozorima.
Ovaj detalj otkrio nam je Viktor Rogović, za mještane Vitomir, koji je rado preuzeo ulogu domaćina i našeg neformalnog turističkog vodiča. Rođen je i odrastao u Boljunu i ovdje se vratio nakon umirovljenja. Rado se sjeća djetinjstva i dječjih igara na kaštelu, kojega je ključeve držala njegova obitelj.
Kaštel je mjesto gdje Udruga Moj Boljun organizira „Zasopimo i zakantajmo po stare užance“, godišnji susret tradicionalnih svirača i pjevača Istre i Primorja, također ovo je mjesto održavanja lokalnih ljetnih fešti. Kao tinejdžer, Rogović je od kuće do kuće proveo električni kabel do kaštela kako bi s magnetofona mogao puštati talijanske kancone.
„Kad s kaštela pogledam na boljunsko polje, vidim zemlju obrađenu kao kada sam bio mali“, ističe on kao pokazatelj da se u Boljunu i pripadajućim zaseocima Boljunsko polje, Ravno brdo i Katun živi sve bolje.
„Svi govore da se odlazi iz zemlje, ali, ja bar tako osjećam, da mlađe i srednje generacije ostaju ovdje živjeti i raditi: obnavljaju se i nadograđuju kuće i imanja, otvaraju obrti. Od moje generacije ostalo je možda njih deset postao, ostali su nakon škole zasnovali obitelji u Labinu, Pazinu, Buzetu, Puli, Rijeci ili otišli po svijetu trbuhom za kruhom. Nadam se da se neće dogoditi nešto što bi ljude opet potaknulo na odlaženje“, kaže Rogović.
Da ga osjećaj ne vara, potvrdilo nam je dvoje drugih sugovornika, Paolo Jačić i Majda Ivić. „Kako je živjeti u Boljunu? Neopisivo! To je jedna riječ koja opisuje sve. Imaš svoj mir, a dovoljno si blizu da se možeš opskrbiti svime što ti treba. Naravno, uvijek se može bolje. Mi mladi nastoji poboljšati društveni život i polako napredujemo“, kaže Jačić s kojim smo razgovarali dok je uz njega sjedio Skar, njegov vjerni pas s pretežitim genima njemačkog ovčara.
Blaženi kućni ljubimci još su jedan pokazatelj da ovdje stresa nema. I Zen, maltezer Majde Ivić, spokojno nas je njušio. Ona je prije svega za ruku vodila unuke Lanija i Nou. „Nema puno ljudi ovdje, ali nama je dobro. Uživamo“, kaže ona i dodaje: „Trebalo bi popraviti stare kuće. Ima puno suvlasnika, pa je to teško napraviti.“
A one koje su popravljene pokazuju kako bi gradić mogao izgledati kada bi se popravile i ostale. Ekonomsku poticaj za napredak mjesta dalo je otvaranje pržionice kave, a sada i sve uspješnija sirana. Naravno, i relativna blizina Tunela Učka je blagotvorna. Koji put se u literaturi može naći navod da Boljun nije ni selo, ni grad. Sjedište općine neće biti, ali gradić – dragulj može postati. (Tekst: Robi Selan, foto i video: Roberto Matković)
