Šampion Vinistre: 'Nisam ni razmišljao da ću završiti u vinarstvu'
– Danas me često znaju pitati osjećam li se više kao vinar ili ugostitelj, a svima odgovaram da sam ja jednostavno – svašta! U ugostiteljstvu sam bio 14 godina, nekada sam radio u Aniti kao konobar, dok nisam otvorio u svojoj kući restoran sa 140 sjedećih mjesta, priča Nino Privitelio, senzacionalni šampion Vinistre 2017. godine Željku Garmazu s portal Vinske priče. U nastavku prenosimo dio teksta.
Naivno ga pitam kako izgleda voditi toliki restoran u mjestu koje gotovo i ne postoji na karti. – Nekad su ovdje svi živjeli od poljoprivrede, a kad je došao turizam počelo se s apartmanima i restoranima. I to vam je to! Onda se počelo svaštariti, različiti su profili gostiju, pa su se počeli vrtiti i odojci, i ja sam im se pridružio, nekad u danu znam i osam komada ispeći. Nino je u vinsku priču krenuo nedugo nakon otvaranja restorana Speranza.
– Ja sam se s vinarstvom počeo baviti 20-ak godina unatrag, premda je i prije u obitelji bila tradicija proizvodnje za vlastite potrebe do vagon i pol vina. Prva dva hektara novih loza posadio sam prije 18 godina, pa pauzirao dvije godine, pa opet dva hektara, poslije još tri hektara. A prvu butelju sam napravio prije sedam godina. Danas imam ukupno 30 tisuća loza, od toga jedan dio vina prodam u svom restoranu, snabdijevam nekoliko lokala i to je to, nešto radim za sebe, a prodajem i grožđe drugim vinarima. Da su neka druga vremena, možda bih bio i ambiciozniji, ali danas je radna snaga veliki problem, svi bježe od ugostiteljstva, mladi ne žele ni čuti za te poslove, o poljoprivredi ne želim ni pričati.
Odgojen je u obitelji u kojoj se uvijek moralo puno raditi, a kad bi morao ilustrirati slikom svoje djetinjstvo, onda bi to bio ranojutarnji odlazak u vinograd s djedom. – Morao sam raditi uz tatu i djeda, a da sam to volio – nisam! Nikada, dakle, nisam bio ni razmišljao da ću završiti u vinarstvu. Poglavito, jer sam nastojao pobjeći od te zemlje! Poslije, postupno sam se ipak počeo vraćati zemlji, a intenzivnije kad je tata već oslabio i nije više mogao obrađivati stare vinograde.
Kako je takav opis djetinjstva u suprotnosti s „plavom krvi“ koja, tvrdi Nino, teče njegovim venama!? Naime, uvjerava me Nino, njegovi preci su bili grofovi, conti, a prezime je imalo onaj prefiks „d“ s apostrofom. – Moji preci su se ovdje doselili iz pokrajine Veneto iz jednog malog sela prije 400 godina. Doduše, ne izravno u Flengi, nego prvo u onaj stari dvorac u Kloštru. Useljavanjem u taj dvorac, oni su kupili i ogromnu zemlju, a iz tog vremena šuma u tom području nosi naziv po njima – Kontija. Moji preci su nekada imali 1186 hektara zemlje zajedno sa šumom. I, kako su imali trojicu sinova, jednome je odmah sazidao kuću u neposrednom susjedstvu moje sadašnje kuće, drugom sinu je podigao kuću na susjednom brijegu, dok je trećeg sina ostavio u Kloštru, koji se zahvaljujući mojim precima grofovima počeo razvijati. Volim reći da smo kao prezime ovdje starosjedioci, čak i prije osnutka ovoga sela. I 400 godina unatrag može se sve dokumentirati, čime se moja obitelj bavila kroz povijest, kako se uzgajala vinova loza, lješnjaci, ali i masline. To su bili izvori prihoda za život. Ja sam, pak, u starim vinogradima naslijedio malvaziju, teran i nešto merlota.
Za svoj odnos prema vinogradu i radu u podrumu, Nino tvrdi da je starinski, „zemlju nikada ne šprica herbicidima, ore dva puta godišnje, a i vina su nekako – starinska“! Istarski ljubitelji prirode, koji Flengima obližnju šumu Kontiju smatraju „idealnom destinacijom za ugasiti mobitel“ i prepustiti se uživanju i sanjarenju, složit će se s Nininim opisom svojih vinograda. Uostalom, bio bi grijeh da je u vinograd ušao s kemijom, jer bi to bilo u potpunoj opreci s Kontijom, susjednom šumom u kojoj je, svojedobno, svoj mir našao i pustinjak Romuald, osnivač benediktinskog reda kamaldolijanaca, svetac čije se tijelo nakon smrti nije raspalo, donosi portal Vinske priče.