Nećete vjerovati što povezuje Učku, rimske legije i jednu svakodnevnu stvar!
Rimsko osvajanje je na Učku i Ćićariju utjecalo posredno. Na Učki nema značajnijih tragova rimske arhitekture, ali su preko nje za potrebe povezivanja Apeninskog poluotoka s istočnim provincijama izgrađene dvije ceste: Via Flavia, koja je povezujući Pulu i Tarsaticu prelazila preko prijevoja Prodol iznad Kožljaka, te Via Secondaria, koja je preko prijevoja Poklon povezivala Liburniju s gradovima u matici. Veliki rast rimskih urbanih centara, kao i ogroman vojni aparat kojeg je trebalo prehraniti, potakli su šire i efikasnije poljoprivredno iskorištavanje okoliša. Kao izravna posljedica iz rimskih vremena dolaze nam učkarski i ćički sir!
Proizvodnja ove namirnice zvane “Caseus formatum” (doslovno “ukalupljeni sir”) bila je standardizirana jer je bila uključena u sljedovanje rimskih legija. Rimskim osvajanjima raširena je velikim dijelom Mediterana i Europe, gdje je kasnije zadobila lokalne osobitosti i karakter, stvorivši čitav niz danas poznatih europskih sireva.
Sela i naselja Učke su imala preko 700 stanovnika te su bila ispunjena živom gospodarskom aktivnošću. Za potrebe doline, priobalja i obližnjih gradova, stanovnici gorskih krajeva proširili su proizvodnju, izvozili sir, drveni ugljen i sakupljali šumske plodove. Ovu je robu valjalo odnijeti na tržnice i mjesta otkupa u Liburniji i Istri što je, s obzirom da su muškarci po cijeli dan provodili u polju i ispaši, zadatak koji je često spadao na leđa seoskih žena.
U drugoj polovici 19. st. razvoj transporta i građanskog društva u Austro-Ugarskoj Monarhiji dovodi do prvih značajnih promjena u odnosu okoline prema Učki i Ćićariji. Razvoj Opatije i Lovrana kao lječilišnih odmarališta bio je uvjetovan klimatskim utjecajem i ljepotom njihova planinskog zaleđa, te nije trebalo dugo čekati da se turistički interes s priobalja proširi i gore u brda.
Prvi dokumentirani planinarski uspon na Vojak objavljen je 1852. godine u zagrebačkom „Nevenu“ pod naslovom „Zora na Učki“, a 1885. osniva se “Club Alpino Fiumano”, jedna od prvih planinarskih organizacija u ovome dijelu Europe. Godine 1887. na Poklonu je izgrađena Planinarska kuća kraljevne Štefanije, te je markirana staza do vrha Vojaka. Godine 1911. radom članova Austrijskog turističkog društva na vrhu je dovršena i kula vidikovac.
Lokalno stanovništvo u početku je s nepovjerenjem gledalo na gradske došljake i njihovu neobičnu sklonost da se bez stvarne potrebe penju u planinu, no uskoro se uvidjelo da su ovi gosti željni okrijepe i smještaja vrijedan izvor prihoda. Najvažniji čimbenik u odumiranju seoskog života na Učki i Ćićariji u 20. stoljeću bila je promjena društvenih i gospodarskih prilika, koja je sve više poticala ostavljanje tradicionalnog života i odlazak stanovništva u grad.
Ovce još uvijek pasu na pašnjacima Učke i Ćićarije i poneko domaćinstvo još uvijek proizvodi sir. Stare priče, narodni običaji, pa čak i tradicionalne sorte biljaka i životinja koje su se ovdje uzgajale, sakupljaju se i čuvaju zahvaljujući naporima učkarskog lokalnog stanovništva koje svoju priliku vidi u povratku čovjeka prirodi, i hrani svojih predaka ali i stručnjaka koji sve više brinu o toj prirodi. Učka je majka svih sireva svijeta. Tako su Rimljani odlučili prije više od 2.000 godina. A mi to promatramo onako, to je nama normalno. (M.S./Istragram)
