Posjetili smo Sutivanac: 'Nama je pripadnost općini trideseta briga'

„Od Pićanske drage do Jurićovega kala i od Brišnice do velike vode, što znači rijeke Raše“, citirao nam je Gracijano Družeta granice Sutivanca naveden u Istarskom razvodu i dodao: „To je i danas Katastarska općina Sutivanac.“ Družeta  je tipično sutivansko prezime, uz prezime Roce, Šugar, Medančić, Cvitić, Frančula, Kešac i Grubišić. Osim Gracijana Družete, u Sutivancu su naši sugovornici bili Romano Roce, Katica Dobra, Biserka Roce i Branko Roce.

Gorica

Vjerojatno znate za neku Goricu, ima ih po svuda. Suprotno od toga bila bi Dolica, ali gdje postoji takvo mjesto? U Sutivancu! Gorica je njegov najsjeverniji zaselak, na nadmorskoj visini od oko 340 metara, a Dolica je njegov južni zaselak, kojemu pripadaju Grgeci, Rapanj i Medančići te kao najjužnija i najniža točka, na oko 250 metara nadmorske visine, Crkva sv. Ivana na groblju. Dodajmo odmah da Dolici pripada i mjesna Crkva sv. Marije, koja vas dočekuje nakon što ulazeći u selo prođete Grgece. Na sjeveru su još Risi i Varož, a Cvitići su središte sela, na pola puta između Gorice i Dolice.

Da su centar, potvrđuje kružni trg s travnatom po vršinom u središtu koju možemo nazvati kružnim tokom. Primjećujemo da ovdje ima najviše starih kuća kojima treba obnova. „Ima u Sutivancu novih kuća, da, ali ima i starih“, kaže Katica Dobra, koja živi u jednoj od onih starih, ali dobrodržećih: „Evo, ovdje gore se jedna prodaje. Jedna je obnovljena, a gospodar je u Americi i sada ne može doći. A u ovoj zgradi, koju zovemo Plovanija bila je stara škola i trgovina dok je svećenik nije iselio jer da mu treba za smještaj izbjeglica.“       

Plovanija

Na pročelju Plovanije spomen ploča iz 1961. godine kaže da je iz ove zgrade 1944. godine NOB-om Istre rukovodio Oblasni komitet Komunističke partije Hrvatske te je iste godine počela raditi Hrvatska narodna škola, a ploča iz 1979. godine kaže da se također 1944. godine ovdje okupila omladina južne Istre na svojoj prvoj Okružnoj konferenciji USAOH-a. Sutivanac je bio pogodan za takvo djelovanje zbog svoga položaja. Naime, izoliran je i teško mu je odrediti pripadnost.

Mještani sami reći će da je za njih južna Istra susjedstvo i da gravitiraju Žminju. Stoljećima je jedina cesta vodila iz tog smjera. Cesta koja je tek nedavno asfaltirana, asfalt na njoj je još taman. „Nakon drugog svjetskog rata pripadali smo tadašnjoj općini Žminj, nakon toga općini Labin, pa su nas prebacili u Pulu. Nakon osamostaljenja početku smo opet bili u općini Žminj, a sada smo u općini Barban. Ali, nama je pripadnost općini trideseta briga“, kaže Družeta.

Dodajmo da je Sutivanac stoljećima pripadao  Pićanskoj biskupiji, sve dok nije ukinuta u 18. stoljeću. 

Raška draga

Sutivanac se preko Raške drage gleda sa Sv. Martinom na labinskoj strani, a po raspršenosti u zaseoke podsjeća na sjevernije smješteni Šumber. Rašku dragu, koju Labinjani zovu Lug, oni jednostavno zovu Raša. I čini se da tješnje žive s njom nego Labinjani.

„Ovo je put koji se stiže na izvor Sv. Anton. Nešto niže je most kojim se može prijeći na drugu stranu. Nekada je postojao još jedan, viseći mosta na sajlama, ali njega nema odavno“, pokazao nam je pored svoje kuće umirovljenik Romano Kešac u Gorici.

To je Gorička staza, a uz nju se do  „velik vode“, kako kaže istarski razvod, silaze Stopa i Medanski put, kojim se može ići i traktorom. Kod Sv. Antona nalaze se ostaci mlina, pa je kružna turistička staza koja spaja Goričku stazu i Medanski nazvana Put mlinova. S njom goste upoznaje turistička ploča uz crkvu sv. Marije i nedaleko ambulante, škole i vrtića.

„Djece imamo dosta. Mladi su jako društveni rado se slože kada treba nešto napraviti za djecu“, rekla nam je Biserka Roce, prodavačica u trgovini koju u prizemlju svoje kuće u Cvitićima vodi Branka Šugar. Kao i drugdje po malim mjestima, trgovina je mjesto društvenog života. Roce se udala u Sutivancu, a dolazi s labinske strane, iz Barbića. Činila nam se kao prava osoba koja može opisati mentalitet mještana.

„Možemo reći da su 'tvrdi' – drže do starinskih običaja. Ovdje se održava natjecanje u pljočkanju, svakog blagdana Sv. Ivana je misa i fešta. Ima još obitelji koje kose u Raši i drže ovce na ispaši. Imamo i nekoliko kuća za odmor. U Sutivancu je mir i tišina, ujutro vas bude ptice“, kaže ona.

Obrtnici

Družeta kaže da su okretan i prilagodljiv narod i činjenice to potvrđuju. Naime, u Sutivancu ima obrtnika bačvara, tokara, zidara, ličilaca i poljoprivrednika OPG-ovaca. On sam bavi se uzgojem junadi. „Ljudi su nekada radili u tvornicama, a kada se 90-ih to počelo raspadati, brzo su se prilagodili i nikakvih socijalnih potresa nije bilo. Uz to, svi se ovdje bave poljoprivredom, čak i obrtnici, obrađuju se barem vrt ako ništa drugo“ kaže on.

„Škrta je to zemlja, dobra za stočarenja, ali ne za ratarenje“, kaže umirovljenik Branko Roce i nastavlja: "Osim toga rascjepkana je, pa se više voziš na traktoru od parcele do parcele nego što si na njoj.“

On nam je dao „svjetovno“ objašnjenje priče o tome da se u Crkvi sv. Ivana na groblju nikada ne stvara paučina. „Da ste pitali moju majku, rekla bi vam da je to nekakvo čudo, ali razlog je vlaga. Crkva je uglavnom zatvorena i ne provjetrava se, pauk traži suho, on neće na vlagu. Ni miša nisu nikad vidjeli u crkvi jer unutra nema što jesti. Zato se kaže da je netko siromašan kao crkveni miš“, objasnio nam je on. (Tekst: Robi Selan, foto: Roberto Matković)