Dragi Tony, nije sramota bojati se, sramota je ne informirati se
Dragi Tony, pokušajmo još jednom. Cijepljenje je preozbiljna tema da bio se o njoj razgovaralo usputno, kao o nedjeljnoj nogometnoj utakmici. Ono je javno zdravstvena mjera koja je spasila brojne živote i omogućila da ti i ja odrastemo bez straha od nekih teških i smrtonosnih bolesti. Iza cijepljenja i cjepiva stoji znanost, a u emocionalnim stanjima agresije, straha i tjeskobe rasprava o tome je nemoguća.
Moja iskustva kao dječjeg onkologa
Kao dječji onkolog mogu posvjedočiti kako izgleda šok, nevjerica, strah i tjeskoba roditelja suočenog s teškom bolesti svoga djeteta. Kod većine je nužno pričekati i nekoliko tjedana prije nego su u stanju 'prihvatiti bolest', a meni najdrastičniji je primjer jednog oca koji mi je još dan prije, zbog prirode bolesti očekivane, smrti svog djeteta govorio kako će nas iduće ljeto doći zajedno pozdraviti na odjel.
Iz te perspektive mogu razumjeti sve roditelje (uključujući moju kolegicu koja ti u svom videu pruža podršku za tvoje stavove) koji se nose s autizmom, cerebralnom paralizom, dijabetesom, reumatoidnim artritisom ili nekom drugom teškom, kroničnom bolesti svoga djeteta.
No, kao što se suočeni s teškim emocijama svi služimo različitim mehanizmima zaštite vlastitog psihičkog integriteta (https://en.wikipedia.org/wiki/Defence_mechanism), tako činimo i u slučaju bolesti djeteta (meni 'omiljena' metoda obrane bila je intelektualizacija, ali nije izdržala predugo, negdje do četrdesete :)); ispričavam se svima koji su joj, nekad vjerojatno u nevjerici, svjedočili).
Učestalost i težina prihvatljivih nuspojava mora biti sukladna težini bolesti
Pojašnjenja radi, svaka zdravstvena intervencija kojom se unosi neka tvar/lijek u organizam, osim što mora biti djelotvorna i učinkovita za liječenje bolesti kod koje se primjenjuje, ima nuspojave. No učestalost i težina prihvatljivih nuspojava mora biti sukladna težini bolesti za koju se primjenjuju. Za najteže i bez liječenja smrtonosne bolesti, kao što su maligne bolesti, prihvaćamo lijekove s velikim brojem ozbiljnih nuspojava jer nemamo alternative. Za uobičajene bolesti, kao što je bakterijska upala grla, učestalost i težina nuspojava antibiotika kojim se liječi moraju biti dovoljno niski. Za cjepiva, koja se daju zdravim osobama, zahtjevi u pogledu učestalosti i težine nuspojava su najdrastičniji.
Suočeni s teškom bolesti djeteta, kao što je slučaj s autizmom, roditelji često traže krivca. Činjenica je da je učestalost autizma zadnjih četrdesetak godina u postepenom porastu. Činjenica je i da su Wakefield A, i suradnici 1998. godine objavili rad u kojem su postavili sumnju na povezanost autizma i cjepiva za morbile, zaušnjake i rubeolu (engl. MMR). No činjenica je i da je taj rad povučen zbog manjkavosti u znanstvenoj metodologiji, a od tada se gomilaju dokazi o nepovezanosti MMR cjepiva i autizma.
Najčvršći dokaz da ne postoji povezanost između autizma i MMR cjepiva
Do sada najčvršći dokaz da ne postoji povezanost između autizma i MMR cjepiva ponudili su prošle godine danci u svojoj nacionalnoj kohortnoj studiji (https://www.acpjournals.org/doi/pdf/10.7326/M18-2101) koja je pratila 657.461 djece rođene u Danskoj od 1999. do 2010. godine, a koja zaključuje (prijevodom bi se izgubila suptilnost engleskog jezika): „In conclusion, our study does not support that MMR vaccination increases the risk for autism, triggers autism in susceptible children, or is associated with clustering of autism cases after vaccination.” Na žalost, razlog porasta učestalosti autizma globalno još uvijek nije do kraja razjašnjen, ali se povučeni rad iz 1998. i sumnje koje su u njemu spomenute još uvijek navode kao glavni argument za necijepljene djece.
Rasprava o cijepljenju je besmislena u vremenu u kojem ne postoji strah od bolesti radi kojih se cijepimo
Iz moje perspektive, javna rasprava o cijepljenju je besmislena u vremenu u kojem ne postoji strah od bolesti radi kojih se cijepimo. Moguća je stručna, kritička i nepristrana rasprava među onima koji o cijepljenju i znanstvenoj metodi, koja stoji iza toga, znaju dovoljno i onih koji su spremni o tome slušati i naučiti. Koliko je meni poznato, takve se rasprave redovito i vode. Možda bi, s ciljem da se tebi i svima koji se boje cjepiva pokaže kako izgleda svijet bez cjepiva, trebalo nagovoriti neku razvijenu zapadnu zemlju da dokine sva cjepiva na tridesetak godina kako bi nam iz prve ruke znali prenijeti svoje iskustvo. No ja ne želim živjeti niti biti liječnik u takvoj zemlji tih tridesetak godina.
Dragi Tony, kuraja! Nije sramota bojati se. Sramota je ne informirati se. A ako poželiš informirano raspravljati, moju e-mail adresu ćeš bez problema naći (kao što ju je našao i Dario Tonelli, kojeg ovim putem srdačno pozdravljam). (Dr. Milan Rimac)