Granični sporovi između Hrvatske i Slovenije traju još od 1945.

U pogledu međurepubličke granice već je na sastanku CK KPH održanom 26. lipnja 1945. u Zagrebu drug Marko Belinić iznio da kod Slovenaca postoji izvjesni šovinizam u odnosu prema Hrvatima te da ne daju da se hrvatske pogranične zemlje (njive)u vlasništvu obrađuju.

Granična pitanja bila su brojna, a neka od njih su prerasla u granične sporove. Sporovi su se protezali od pitanja ušća Sutle u Savu do brojnih pitanja u Istri, poput granice na Dragonji i Mirni.

Istarska sela Črnica, Gradin i Pregara pripala su Sloveniji 1945. godine, ali su 1947. bila vraćena Hrvatskoj. No, Sabor Narodne Republike Hrvatske odlučio je 15. prosinca 1955. da Gradin i Pregara, kod Buzeta ali i dio Topolovca kod Buja, pripadnu Sloveniji.

Istarski svećenici s don Božom Milanovićem na čelu, poslali su 1. veljače 1956. peticiju predsjedništvu Savezne narodne skupštine u Beogradu protiv pripojenja Gradina, Pregare i Topolovca, no peticija nije imala uspjeha. 1956. godine, bilo je provedeno konačno razgraničenje između Slovenije i Hrvatske, tako da je općina Kopar pripojila katastarsku općinu (k.o.) Gradina sa zaseocima Abitanti, Brezovica, Gradin, Sirči, k.o. Pregaru (Pregara) te dio k.o. Topolovac [slovenski: Topolovec] sa zaseocima Belvedur, Koromači-Boškini, Močunigi, koji su prije pripadali općini Buje. Ukupno je pripojeno 2.500 Hektara, sa 1.100 stanovnika. Osim istarskog svećenstva, svi su šutjeli.

Provizornu administrativnu slovensko-hrvatsku granicu u Istri uspostavili su slovenski i hrvatski partizani još 1944. godine, da bi narednih desetljeća bila ona nekoliko puta mijenjana ali uvijek u korist Slovenije.

Dolaskom demokratskih promjena 90-ih, Slovenija je opet nemirna. Cilj: Napraviti pritisak i proizvesti granične probleme jer nemaju izlaz u međunarodne vode. 

Odlukom slovenskog Državnog zbora 3. listopada 1994. godine Republika Slovenija pokušava anektirati 113 ha u kojima se nalaze hrvatska naselja Bužin, Mlini, Škrile i Škudelini – koja se prostiru južnije od današnjeg tijeka Dragonje, tj. od Kanala sv. Odorika. Hrvatska, sada kao samostalna država, takvu jednostranu odluku nije prihvatila, i ta sela u svemu tretira kao naselja u sklopu Grada Buja. Sav taj manevar nije skrb za nekoliko naselja, već bi onda iz te točke vukli ravnalo na karti dok ne “ulete” u međunarodne vode na štetu Hrvatske. Italiju se ne usude gnjaviti deklaracijama i odlukama Zbora.

Selo Mlini kod Buzeta je ovih dana najnovija “Korona” tema poslijednjih dana koje je željeznom ogradom na pola pregradila slovenska strana. Obrazloženje slovenskih vlasti je virus prevencija s posebnim sigurnosnim naglaskom na migracije. I to vjerojatno nije sve jer u nastavku tih željeznih prepreka planiraju graditi ograde, prepreke pa to podsjeća i asocira na tužnu priču Berlina. U Istri ,Slovenci grade “Mlinski zid”. Zid koji će dijeliti fizički stanovnike pitomog mirnog naselja Mlini kraj Buzeta. 

Zar nam kraj sve suvremene, najnovije optičke digitalne, satelitske opreme i sve bolje suradnje graničnih službi koje zajedno rade na svim izazovnim policijskim zadaćama treba i zid?

Nažalost ovu i sve istarske slovenske granične kuhinje, nekad i sad ne kuhaju Kopar, Piran, Umag, Buje i Buzet nego Ljubljana i to jednom vrlo jasno snažno treba imenovati. Ako treba, javno objaviti imena i prezimena slovenske političke “elite” sa adresom u Ljubljani, jer danas svi zajedno živimo u slobodnoj demokratskoj obitelji ujedinjene Europe. I poručiti im “Dosta! Prste k sebi”!!! I radite nešto, dovršite istarsku autocestu od Izole do Plovanije! (R.M./Istragram)