Što o životu u izolaciji može reći bivši pomorac i podmorničar?
Mediji su puni savjeta o tome kako održati psihičku i fizičku stabilnost u uvjetima kada iz svog doma izlazimo samo kad je najnužnije ili se, ne daj bože, nađemo u samoizolaciji zbog koronavirusa. Pomorcima takvi uvjeti nisu ništa novo jer boravak na brodu znači ograničeno kretanje i boravak u skučenom prostoru. Josip Hrvatin prava je osoba za razgovor na tu temu jer je njegovoj 20-godišnjoj časničkoj karijeri trgovačke mornarice prethodila isto toliko duga karijera zapovjednika podmornice u Jugoslavenskoj ratnoj mornarici. Hrvatin je široj javnosti poznat i kao predsjednik istarskih društava Josip Broz Tito.
Začudo, zaključujemo da je na trgovačkom brodu bila potrebna veća disciplina nego u podmornici, uskom prostoru u kojemu je tridesetak ljudi po desetak dana bez prestanka boravilo pod vodom.
„U podmornicu su išli dobrovoljci, koji su svake godine prolazili sistematski zdravstveni i psihološki pregled. Ako bi psiholog primijetio neku labilnost, ta se osoba ne bi mogla ukrcati, ali obično bi ljudi sami i prije toga odustajali. Posada je bila vrlo kolegijalna već na kopnu, a pogotovo na zadatku. Hranili smo se za istim stolom, i ja, komandant i mornar na odsluženju vojnog roka, što na površinskim brodovima nije bilo moguće. Zato nikada nije dolazilo do netrpeljivosti i svađa.
Trgovačka mornarica je drugo. U takvim slučajevima jedino razgovor pomaže. Treba biti psiholog. Ja bih se spustio na razinu onih koji se svađaju i pokušao ih uvjeriti da nema smisla da se u ovih mjesec dana koliko smo na oceanu, mrze i ne razgovaraju. Treba reagirati da ne dođe do većih sukoba jer svi smo ovisni jedan o drugome. Znam da je bilo slučajeva ubojstava na brodu, posebno s nacionalno mješovitim posadama - progutalo ga more i gotovo! Na brodu je zapovjednik odgovoran za sve, zato ga na engleskom zovu „master“: on predstavlja državu, on je otac i majka i što on odluči, to se mora slušati. Zato je na brodu disciplina bila čak i jača nego u podmornici“, ispričao nam je.
I humor pomaže da se podnesu takvi uvjeti života, pogotovo šale na vlastiti račun. Potvrda tome je da su se i u podmornici i na brodu pojavljivale humoristične novine.
„Izmišljali smo dnevne novine. U posadi podmornice bio je neki tip koji je na teleprinteru tipkao dva – tri lista s vijestima o događajima s našeg 'krstarenja'. I to se čitalo. Kasnije sam ja na brodu izdavao „Glas kanižele“ po uzoru na Glas koncila. Kanižela je brodski hodnik. Ja sam noću smišljao tekstove, a telegrafist bi to pretipkao i ujutro bismo to postavili na oglasnu ploču. Prije doručka posada bi to obavezno pročitala. Nisu znali tko to piše jer smo se telegrafist i ja dogovorili da nikome ne kažemo. Naravno da su se pitali tko stoji iza toga. Zato sam u jednom izdanju javio da ću sljedeći dam otkriti tko je autor. I jesam, napisao sam: 'Ovo pišem ja', tako da opet nisu znali tko piše“, ispričao nam je.
Ako bi nekoga zadesilo da mu rođendan padne tijekom boravka u podmornici, to je zahtijevalo i odgovarajuću proslavu, a proslava nije prava bez rođendanske torte. To je išlo ovako: „Dobivali smo dvopek, koji je bio tako tvrd da bi čovjek pomislio da će dobiti upalu čeljusti dok ga izgrize. Zato smo ga polijevali čajem, da omekša. A imali smo i marmelade i tvrde čokolade za kuhanje. Naslagali bismo red omekšanog dvopeka, namazali marmeladom i sve to ponovili još dva-tri puta i na kraju sve prelili čokoladom. Ekstra kolač!
Kako boravak u 'konzervi' ispod mora utječe na psihu svjedoči sljedeća anegdota.
„Kormilar, Makedonac Lazo, spavao je kad je komandant digao periskop. Dogodilo se da se poremetio „trim“, što znači nagnutost podmornice, pa je periskop prekrila voda. Onako rastresen, komandant je viknuo: 'Lazo, trim!', a Lazo se istog časa uspravio u krevetu i viknuo: 'Uh, zaspao sam!'. On je mislio da je zaspao za kormilom“, ispričao nam je Hrvatin.
Beskrajni ocean može tako utjecati na čovjeka da će za knjigom posegnuti i onaj tko na kopnu bježi od nje.
„Na brodu sam se smjenjivao s časnikom koji je sa sobom donosio punu torbu knjiga. Ta bi knjige ostavljao na brodu i tako je nastala mala priručna biblioteka. Zanimljivo, i oni mornari koji zasigurno nisu završili više od osnovne škole čitali su te knjige, stalno su išle od ruke do ruke. Jednostavno, ljudi se prilagođavaju uvjetima“, rekao nam je o tome.
Kad je riječ o fizičkoj aktivnosti, brod je, naravno, u prednosti pred podmornicom jer ako je dugačak 150 -200 metara čovjek može u nekoliko krugova prošetati nekoliko kilometara.
„Vidio sam na ruskim bodovima da posada obavezno trči od prove do krme i natrag. Mi smo na nekim brodovima imali stolni tenis. Naravno, to ovisi o vremenskim uvjetima. Jednom prilikom kad smo s podmornicom išli na remont u Tivat u Crnoj gori gledao sam kako posade sovjetskih pomoćnih brodova igraju odbojku na palubi. Sovjetske podmornice su također dolazile na remont, a s njima i pomoćni brodovi. Gledam i mislim se: dobro, oni igraju odbojku, ali što kada im lopta ode preko ograde? I u tom trenutku tres – jedan smečira i lopta ode preko ograde. I ostane visjeti na konopcu! Oni su loptu vezivali tankim konopcem, što im u igri nije smetalo, a pomoću njega su lako mogli vratiti loptu kad odskoči u more“, ispričao nam je Josip Hrvatin o svojim iskustvima života u izolaciji. (Tekst i foto: Robi Selan)
