'Sve je u redu, ali bilo bi dobro negdje sjesti i popiti kavu'

Žminj je dinamično mjesto - njegov kružni tok u središtu mjesta školski je primjer takvog objekta jer se jednako ulazi i izlazi na sve četiri strane. Štoviše, ne samo da u njemu rotiraju vozila, nego oko njega rotiraju i pješaci budući da su u krugu smješteni Općina, trgovine, agrarija i ambulanta, a u neposrednoj blizini banka, ljekarna, frizeri i ugostiteljski objekti.

Zanimalo nas je što Žminjci misle o tome kako mjere ograničenja zbog korionavirusa utječu na njihov život. Pokazalo se da se stariji ne osjećaju jako pogođeni, a mladi to teže podnose. Ono u čemu se slažu je to da bi bilo dobro moći sjesti i popiti kavu u nekoj žminjskoj oštariji.

Alana Damjanića i Nikolu Ermana sreli smo kad su ulicu prešli noseći kavu za van koju su kupili u 'tabaco shopu'. "Moramo ovako. Inače bi je pili u The Baru, bivšem Orbanu. Druženje s prijateljima je ono što nam najviše nedostaje", kaže Damjanić.

'Na prvom mjestu nam nedostaje nogomet'

"Na prvom mjestu nam nedostaje nogomet, zatim to da možemo sjesti i popiti kavu, a treće je moći otići negdje, a da te ne zaustavi policija", rekao je Erman.

Ljiljana Kliman izašla je iz pekare noseći kruh. „Nedostaje mi sloboda kretanja, da ne moraš ovoliko čekati ispred trgovine. Isto tako je problem otići u ambulantu i onda u ljekarnu po lijekove. Imamo dvije liječnice, jednu u jutarnjoj, a drugu u popodnevnoj smjeni. Moraš stajati ispred vrata i nazvati sestru da ih dođe otvoriti. Za nas mlađe to je u redu, ali za starije nije“, kaže ona.

'Moj muž vozi kamion, ugovor mu je istekao i sada je bez posla' 

Korona virus je njenoj obitelji izazvao financijske neugodnosti: „Kuharica sam u jednom rovinjskom hotelu, koji je zatvoren i sada sam kod kuće. Moj muž vozi kamion, ugovor mu je istekao i sada je i on bez posla. Ono što je država dala ne obuhvaća ni mene, ni njega. Mene ne obuhvaća jer smo počeli raditi prvog dana trećeg mjeseca, a mjere su išle do 29. veljače.“

Laura Ujčić čekala je u redu na propisanom razmaku ispred jedne od trgovina. To joj nije predstavljalo neki problem. „Meni ništa ne fali. Što nam treba, to možemo kupiti. Nismo slobodni kao što smo bili, ali moramo to prihvatiti dok je ovako kako je“, kaže ona.

„Ništa nam ne fali: trgovine rade, liječnik i apoteka radi. Na ostalo smo se naučili. Meni oštarije ne fale, ali možda bi ipak bilo dobro da možemo kao prije negdje sjesti s prijateljima na kavu“, kazala nam je Gracijela Damjanić, koja je u red ispred druge trgovine stala s unukama Vitom i Norom. Bio je Veliki petak, čekalo se na bakalar.

'Oštarija i kumpanija, to mi fali!'

Vinko Slivar je upravo bio stavio kacigu na glavu i samo što nije upalio svoj motor kada smo ga presreli sa svojim pitanjem. Prije odgovora dobro se nasmijao, zato što je odlučio biti iskren. „Oštarija i kumpanija, to mi fali! Umirovljenik sam, mirovina dolazi, jedino što moram stajati kod kuće. Sada imam vremena završiti poslove koje sam počeo prije pet godina. Skoro da mi je ova zabrana kretanja dobro došla“, kazao nam je.   

'Trebali su držati stare mjere još nekoliko dana'

„Ljudi se pridržavaju reda, čuvamo se, kavu si kuhamo doma i pijemo je s obitelji, a ne u oštariji s prijateljima“, kaže Aldo Bančić. 

Smatra da nije dobro što je nacionalni Stožer civilne zaštite olabavio mjere pred Uskrs jer su de ljudi po većim gradovima prestali pridržavati se reda: „Trebali su držati stare mjere još četiri-pet dana, ovako je nastala ludnica. Ljudi su naglo izašli i sada ne znaju kamo poći. To je kao kada kokoši pustiš vani!“  (Tekst i foto: Robi Selan)