Lino Skira: Puljanin koji je uređivao Gadafijevu jahtu
Mnogi Istrani njega možda ne poznaju, ali za njegov rad u obojenom staklu, tj. vitraju vjerojatno znaju. Čak i ako nisu obraćali pažnju na raznobojna, svjetlom prožeta okna, dok su pohodili misu u nekoj od istarskih crkava tijekom blagdana, u neprimjetnoj su prisutnosti sunčevih zraka u zatvorenom prostoru našli smiraj i pozitivnu energiju. Puljanin Lino Skira (80), rođen u Barbićima kraj Labina samouki je umjetnik koji se bavi oblikovanjem vitraja i rasvjetnih unikatnih lampi u Tiffani tehnici.
"Uz samostalne i grupne izložbe, najveću pažnju posvetio sam uređenju javnih, privatnih i sakralnih prostora. Započeo sam 1980. godine i od tada sam opremio niz većih i manjih objekata. To su, u razdoblju od 1980. do 2019. godine Katedrala Pula, Franjevački samostan Pula, zatim crkve u Premanturi, Pomeru, Štinjanu, Šijani, Bujama, Humu, Roču, Velom Vrhu kraj Pule, Motovunu, zatim crkva Sv. Antona u Puli, crkva u Vrsaru te one u Pazu, Trvižu i Podlabinu", ispričao nam je Lino Skira.
Zanimljivo da je naš sugovornik uredio jahtu libijskog predsjednika Gadafija, radio na uređenju brodova za SSSR, brojnih pulskih kafića, poslovne zgrade Croatie i Fine u Puli, kao i dao svoj doprinos tijekom snimanja filma Glembajevi.
"Najveći problem u ovom poslu je nabava materijala, odnosno stakla-olova, jer se radi o uvozu materijala koji se proizvodi u SAD-u, Njemačkoj i ltaliji", otkriva nam naš sugovornik kojeg smo pitali i čime bi se bavio, da kojim slučajem nije vitrajist, odnosno je li kao dijete imao druge ambicije.
"Nisam razmišljao čime bih se bavio, osim vitrajem jer to me potpuno ispunjava", kratak i jasan je Lino Skira koji dodaje da je zadovoljan životom u Puli, u kojoj se skrasio još od daleke 1962. godine. Kako na njega utječe kriza zbog koronavirusa, pitamo. "U vezi s koronavirusom ponašam se kao i svi drugi, smeta mi što ne mogu obavljati poslove", kaže nam Skira.
U javnosti se Skira pojavio i svojim prijedlogom revitalizacije glavnog ulaska u raški rudnik. Izradio je idejni prijedlog koji uključuje vožnju putnika u vagonetima, te gašenje rasvjete i postavu tzv. panične rasvjete uz svjetlosne i zvučne efekte. U tom smislu koristi se i kapanje vode, koje je uobičajena pojava u rudnicima.
"Radio sam i živio u rudniku Raša pa sam osjetio moralnu obvezu oživjeti taj grad u kojem je u moje vrijeme dnevno bilo i do pet tisuća osoba. Prijedlog je realan i izvediv. Financijski nije zahtjevan", obrazlaže Skira svoju želju da se uključi u vrednovanje raškog rudnika. (K.S.R.)
