Novinarka po povratku iz Kine: 'Imala sam respiratornih problema'
„A kada si se ti ono vratila iz Kine?“ pitanje je koje mi se u ovih ne znam koliko tjedana upućuje prije bilo kojeg pozdrava. Gotovo da je zamijenilo „dobar dan“ ili „ciao“ ili „bok“, priča naša suradnica novinarka Tanja Škopac koju smo upitali kako je ovih dana susretati ljude koji znaju da je nedavno boravila u Kini. Najprije smo je u telefonskom razgovoru obavijestili da ne mora doći u redakciju po honorar jer ćemo joj ga poslati poštom. Naravno, bila je to šala, a Tanja je nastavila sa smislom za humor.
„Kad kažem da sam se vratila 6. prosinca prošle godine, tek onda krene rukovanje i ljubljenje u obraze, iako zamijetiš tu neku skepsu, koja je možda i opravdana s obzirom na to da sam i ja prije par dana pročitala kako je prvi slučaj ipak zabilježen 1. prosinca. Ja sam tog dana iz Yangshua i Guilina, na jugozapadu Kine, avionom otputovala u Šangaj. Tako da je meni prilično zabavno, još uvijek, iako mi sad dok odgovaram ulijeću misli o tome da sam i mogla biti među oboljelima i da sam mogla, što bi meni bilo daleko gore i problematičnije podnijeti, zaraziti nekoga. Doduše, imala sam respiratornih problema po povratku iz Kine, koji su počeli, mislim, baš u Šangaju. Nije to bila obična prehlada, bilo je još nešto uz to, otežano disanje – to bi bila najpreciznija laička dijagnoza. Najvjerojatnije zbog zagađenja i industrije, za što su mi i prije neki dan u Italiji rekli „Pa da, kad lože na ugljen“, ispričala nam je.
Grad Wuhan u pokrajini Hubei središte je epidemije, pa se nameće pitanje je li prolazila tim dijelom Kine. „Najbliže što sam bila pokrajini Hubei i Wuhanu je upravo Šangaj, koji je nekih 600-700 ili nešto više kilometara udaljen od toga, trenutačno, „problematičnog“ dijela Kine. No ta se udaljenost njihovim brzim vlakovima prijeđe u vremenu od četiri do šest sati. Što znači da možda i nisam bila toliko daleko. Sad, na kraju ove rečenice, osim točke, možeš staviti smajlića ili, kao što je „Feral Tribune“ radio, bombicu…“, veli ona.
Je li se zabrinula kada je čula za virus ili si možda čak i testirala svoje zdravlje?
„Iskreno, ni najmanje se nisam zabrinula. Valjda sam od onih koji uvijek misle da se „to samo drugima događa“. A opet, da razmišljam drugačije i da sam sklona strahovanju za sebe i svoje zdravlje, teško da bih lutala svijetom sama. Nisam se testirala jer, osim spomenutih problema s dišnim putevima, koji su mi potrajali oko tri tjedna, nisam imala nikakvih smetnji“, odgovorila je.
Navodno virus potječe od šišmiša, a ljudi su se zarazili juhom od šišmiša. Uvjereni da Tanja ne jede ništa što leti, a nema perje upitali smo je jesi li probala neko neobično jelo tj. kušala neki kineski specijalitet kojega se u Europi ne možeš naći?
„Pročitala sam i ja tu vijest ili „vijest“ da je moguće da se virus proširio zahvaljujući toj juhi. Nisam jela ništa slično. Što se hrane i kineskih specijaliteta tiče, naravno da to nema veze s ovime što se pod kineskom kuhinjom nudi u Europi. Ili barem ja nisam bila te sreće da nađem tako ukusnu hranu u ovom dijelu svijeta. Nažalost, nisam uspjela degustirati koliko sam htjela i namjeravala. Bilo je „egzotike“ koju sam mogla kušati, u obliku kukaca i nekih zmijica jadnih pretvorenih u „ražnjiće“, ali nisam se ni u Kini usudila to probati, kao što nisam ni u jednoj drugoj azijskoj zemlji (a posjetila sam ih prije Kine njih devet, neke u više navrata) to probala. Između ostalog i zbog toga što mi je postao velik problem jesti ili vidjeti na tanjuru životinjice, mada, moram dodati, da je biti vegan ili vegetarijanac u Kini pravi pothvat. Od hrane bih izdvojila youpo chemian – to su rezanci biangbiang, specijalitet u Xi'anu i pokrajini Shaanxi. Osim onih preukusnih dumplinga koji sliče našim krafima. Baš su fini!“, kaže Tanja Škopac.
Poručuje svima koji žele posjetiti tu divnu zemlju Kinu da nabave zaštitnu masku za usta i nos kako biste zaštitili svoje, ali i tuđe zdravlje, a uz to je dodala: „Ne, nisu me sponzorirali izrađivači i prodavači tih maski.“ (Razgovarao: Robi Selan, foto: Facebook)