Pitali smo Puljane sjećaju li se svog prvog auta: evo što su rekli!
Prvi automobil je nešto što se pamti. Dobivanje vozačke dozvole nije samo formalna potvrda zrelosti i punoljetnosti, nego i faktička sloboda. S prvim autom stigla je i neovisnost, ta, danas samorazumljiva privilegija da idemo kamo hoćemo, kada hoćemo i s kim hoćemo. Da nikoga ne moramo žicati ili pogledavati na kojekakve vozne redove. Prvi automobil, bio naš, ili što je znatno češće, u vlasništvu roditelja zbog toga nije samo običan predmet, već prijatelj i vjerni pratitelj u prvim životnim avanturama. Neke svoje uspomene i razmišljanja o toj temi s nama su podijelili Puljani, koje smo zamolili da se prisjete svog prvog automobila.
Emil Burić diplomirani je inženjer brodostrojarstva i bivši Uljanikovac. Prvi automobil koji je samostalno kupio je bio Peugeot 206 SW. „Bio je boje šampanjca. Nije imao nekih posebnih oznaka po kojima bi se isticao, osim originalnih. Kupljen je nov iz salona 2005. godine“, prisjeća se Emil.
Otvaralo se zadnje staklo
„Ono što sam popamtio i što mi je bilo korisno je bilo to što mu se otvaralo zadnje 'bunkersko' staklo, tako da su se 'vrata' bunkera mogla zatvoriti i onda kroz to staklo puniti bunker 'do vrha' bez da stvari ispadaju iz bunkera. Loše je bilo to što je imao tvorničku pogrešku ventila goriva - barem su mi tako rekli u servisu - a koju nisu u servisu uspjeli otkloniti u garantnom roku“, priča Emil.
„Ventil bi se sam od sebe zatvorio i na par sekundi bi prestao dovod goriva i ponekad bi se auto sam od sebe ugasio. Naravno, to je razlog, ako je vjerovati servisu. Nikad me na cesti nije iznevjerio ili ostavio, ali sam ga iz prethodnog razloga prodao nakon četiri godine“, kazao nam je Emil dodajući da mu je danas od tog auta ostao samo stari kupoprodajni ugovor. Nakon Peugeota, kupio je Volvo V 50, a nakon njega Suzuki Vitaru koju vozi i danas.
Akademski glazbenik, tenor Zoran Tomaić, kao i mnogi njegovi sugrađani, isprva je vozio tuđe aute. No, ti su auti u svoje doba bili pravi predstavnici svoje klase.
„Kada sam položio vozački ispit nisam imao svoj auto pa sam neko vrijeme vozio Fiat 850 special plave boje od oca i Zastavu 750 deluxe žute boje od sestre i to je trajalo par godina. Ne sjećam se točno koliko su bili stari. Fiat oko 18 godina, a Zastava desetak“, priča nam Zoran.
„Kod Fiata je sve bilo dobro. Jako je bio brz za ono vrijeme. Imao je 47 KS i dupli karburator, iako je danas to smiješno. Imao je sportski zvuk, bio okretan i praktičan, a posebno mi je bio drag, jer je imao dobar sustav ventilacije i grijanja već onda, s malim hladnjakom koji je bio spojen na sustav hlađenja motora i imao je ventilator na brzine, koji bi brzo odmaglio stakla i zagrijao kabinu. Također, imao je siceve na obaranje“, ispričao nam je Zoran uz smijeh te dodao da mu je loša strana bila mali prtljažnik.
Nakon Piramide na burek u Rijeku
Što se tiče Fićeka, tu je Zoran puno kritičniji.
„Kod Zastave 750 je bilo puno loših stvari, iako je taj Fićo bio kao nov. Problem su bile kočnice - loše kod svih takvih modela. Grijanje kabine skoro da nije postojalo pa su se stakla maglila i trebalo je stalno držat' leptir malo otvoren. Problem su bile i đunte na poluosovinama. Ako bi malo jače krenuo pod opterećenjem, pukla bi đunta. I puno je trošio i bio je jako spor i trom. Dobrih osobina skoro da nije ni imao, ako izuzmemo da je bio bolji od mopeda kojeg sam prije vozio, jer je ipak imao kabinu, pa makar i s lošim grijanjem“, kazao nam je Zoran te istaknuo da ga ipak dosad niti jedan auto nije iznevjerio na način da bi ga ostavio na cesti, budući da su sva vozila uvijek dobro održavali.
Dosad je promijenio desetak automobila. „S tim autima koji su bili slabašni i spori poput kornjače, često bi otišli nakon Piramide na Burek u Rijeku. Mladost, ludost“, sjeća se uz dozu nostalgije Zoran Tomaić.
Josipa Buršić, geodetska tehničarka iz Pule u šali kaže da nije puno napredovala po pitanju automobila, jer je onaj koji sada vozi stariji od prvog. Ipak, dodat će uz osmijeh, „bar nije ćaćin“. „Prvi automobil koji sam vozila bio je Fiat Seicento. Iako nije bio moj već ćaćin, puno mi je značio, obzirom da je bio prvi u koji sam sjela nakon položenog ispita. Bio je japansko crven i nov, direktno iz salona“, prisjeća se Josipa.
„Pozitivno i dobro je bilo to što je bio mali autić, manjeg volumena i manje kubikaže, jer s tek položenom vozačkom dozvolom, neiskustvom, a puna samopouzdanja... Slupala bih auto, a ukoliko bih preživjela, tata mene“, priča nam.
"Bilo je kasnije mnogo automobila koji su prolazili i ostajali u mojim rukama: Volvo 440, Volvo S40, Suzuki Swift, Citroen Picasso, Twingo, ali mali crveni Seicento nikad me nije iznevjerio. Iako ga ja više ne vozim, on vozi i danas, a uspomene su velike, raznolike i neprocjenjive“, zaključuje naša sugovornica. (Kristian Stepčić Reisman)
