Prije 33 godine preminuo je legendarni Đoser, bilo mu je tek 36

Na jučerašnji dan prije 33 godine nakon duge i teške bolesti preminuo je kultni pjevač Atomskog skloništa Sergio Blažić Đoser. U suradnji s Yugopapirom, Index donosi priču o njegovim posljednjim danima.

Siječanj 1987: Istaknuti član pulskog rock sastava Atomsko sklonište čitavo se desetljeće i pol borio protiv opake bolesti...

Karijera Sergija Blažića, vokalnog solista Atomskog skloništa, prekinuta je prošle nedjelje na najgori mogući način - smrću. Iako mu je bolest godinama uzimala snagu, Sergio se, u to nas uvjeravaju svi oni koji su ga dobro poznavali, nikada nije predavao, ni duhom ni tijelom. Pjevao je, kako je sam više puta izjavio, dokle god je mogao disati. 

Tako je zapravo i bilo jer za njega je muzika bila nešto više, kao stimulans za naredna 24 sata i stalna potvrda onoga vječitog - dok tonove osjeća, znači postoji. 

Međutim, kako to u sličnim situacijama, nažalost, gotovo uvijek biva, podmukla i opaka bolest s kojom se Sergio hrabro i žilavo borio desetljeće i po stavila je točku na život jedne, po mnogočemu, specifične domaće rock ličnosti.

S muzikom se družio od malih nogu. Ono pravo dogodilo mu se kada je napunio dvadesetu, dovoljno da ne bude kasno. S basistom Brunom Langerom našao se u postavi sastava Bumerang, da bi četiri godine kasnije osnovali Atomsko sklonište. 

Na početku, ali i poslije, nije im bilo lako. Kao rock pojava za sebe, iz muzički malo daleke Pule, nesporazumi i nerazumijevanje okoline im nije bilo strano. Snažna, beskompromisna i žestoka svirka, čudni nerimovani i često depresivni tekstovi uz mnogo, mnogo entuzijazma. Ovo će ih pratiti kroz dvanaest rock sezona, koliko je Atomsko sklonište trajalo.

Doživjeli su u tom periodu mnogo toga - od razočarenja do oduševljenja, preko manjih padova i zvjezdanih trenutaka. Diskografski neuobičajeno "kratkih rukava", reklo bi se nedorečeni, ali iskreni i stilski tvrdoglavi do srži - kako prema sebi, tako i prema onima koji su ih cijenili. 

Koncertna aktivnost bila im je usmjerena prema osobnim, utisak je, neslućenim mogućnostima i obavezama, kao i zdravlju svog pjevača. Uvijek točni, precizni, pedantni i iznad svega sa sjajnim zvukom, Atomsko sklonište bio je značajan i poštovan jugoslavenski bend.

U tom grotlu strepnje i neočekivanih poteza, posebno mjesto bilo je rezervirano za Sergija Blažića. Privatno miran, staložen, tih, pa čak i povučen, na sceni je slika potpuno obrnuta - dominirao je, ne fizički, jer je zbog bolesti uglavnom sjedio na visokoj stolici, već glasom. Njegov opor, pomalo promukao, ali bez distonacije, kao nož oštar vokal dostizao je svuda. Bilo ga je na svakom dijelu bine i prostora na kome bi se pojavilo Atomsko sklonište. 

Njihovi tradicionalni rujanski koncerti na stadionu Tašmajdan ostaju među najuvjerljivijim rock događajima u glavnom gradu. Prošle jeseni ih nije bilo. Je li se već tada moglo naslutiti što će se sa Sergijom dogoditi nekoliko mjeseci kasnije?

- On je svjetski medicinski fenomen - često je govorio o njemu uvijek najbliži Bruno Langer. - Iz njegove bolesničke generacije već dugo nema nikoga u životu. Često sebi ne mogu objasniti odakle mu snaga da prebrodi krizu i bude tako aktivan. Između dvije svirke stalno ide na zračenje. Svakoga dana tuče žestoku bitku da ostane uz muziku i pjesmu, donosi Index u suradnji s Yugopapirom.