Novosti kritiziraju Flega i SDP: 'Stali su uz bok Ruži Tomašić'
"‘I ove godine smo 23. kolovoza obilježili ukopavajući žrtve do sada neistraženih grobnica’, izvijestila je neki dan HDZ-ova evroparlamentarka Željana Zovko zastupnice i zastupnike u Bruxellesu. Za govornicom se našla kao jedina hrvatska koautorica ‘Rezolucije o važnosti evropskog sjećanja’: kada je parlament, međutim, koji trenutak kasnije rezoluciju izglasao, ruke su podigli baš svi naši predstavnici. Podržali su je Zovkini stranački kolege i desničarka Ruža Tomašić, ali i IDS-ov Valter Flego i SDP-ov trio asova: Fred Matić, Biljana Borzan i Tonino Picula. Bio je to rijedak čin svehrvatskog zajedništva: zapravo, sve do danas – puna dva tjedna nakon njenog donošenja – protiv rezolucije se od domaćih stranaka pobunila samo Radnička fronta. A kada malena, radikalno lijeva politička opcija predstavlja jedini glas otpora, onda znamo da je najniži oblik povijesnog revizionizma napokon postao stvar najšireg konsenzusa.", piše Boris Postnikov u Novostima iz kojih prenosimo dio članka u nastavku:
"Jer nova evropska rezolucija je nedvosmisleno, apsolutno i apsurdno revizionistička. Ona 23. kolovoza – datum kada su Njemačka i SSSR u Moskvi 1939. sklopili pakt o nenapadanju, zbog čega ga Željana Zovko i ostatak Unije sada obilježavaju kao Dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih režima – nonšalantno proglašava manje-više jedinim uzrokom Drugog svjetskog rata. Ako nacizam i komunizam pritom ne izjednačava do kraja, onda je to samo zato što se komunizam ipak čini malo gori: dok su nacistički zločini već ‘ocijenjeni i kažnjeni’, saznajemo, za ocjenjivanjem i kažnjavanjem onih komunističkih ‘još uvijek postoji hitna potreba’. I mada nitko razuman, naravno, neće osporiti da je sporazum Ribbentrop-Molotov svojevremeno šokirao evropske komuniste ni da je tajnim aneksima o podjeli teritorija raskomadao Poljsku, svođenje razloga svjetskog sukoba samo na taj pakt briše iz kolektivne memorije sve ono što se događalo prije, za vrijeme i nakon Drugog svjetskog rata.
Prešućuje, recimo, da su još ranije sporazume s Hitlerom uredno sklapali zapadni vođe, odbijajući Staljinovu ponudu da stupe s njim u antifašistički pakt. Prešućuje – još gore – činjenicu da je SSSR potom u ratu dao zastrašujućih 27 milijuna ljudskih žrtva. Prešućuje, napokon, i ono što je bilo nakon 1945: dok rezolucija govori o patnji istočnoevropskih naroda pod staljinističkom diktaturom – koju, opet, nitko razuman ne osporava – ni riječju ne spominje podjednako neosporive procese modernizacije i industrijalizacije socijalističkih zemalja, što ih današnji kapitalizam uništava predatorskom predanošću, skupa sa socijalnom i zdravstvenom zaštitom, najšire dostupnim obrazovanjem i sličnim suvenirima iz ere komunističkog horora.
Ali trpanje epohalnih rezultata socijalističkog razvoja u isti koš sa staljinističkom diktaturom nije glavni manevar nove evropske rezolucije: njen pravi politički ulog zapravo je obračun s Rusijom, koja ne pristaje na ovako izvitopereno čitanje prošlosti. U dokumentu je – kao što na portalu Jacobin sažima povjesničar David Broder – zapravo riječ o ‘nezamislivom prekrajanju povijesti radi najplićih političkih ciljeva, pri čemu se nacistički Holokaust relativizira isključivo zato da bi današnja Rusija izgledala što lošije’. Opsceni paradoks skriva se u tome što rezolucija pritom evidentno podilazi ideološkim potrebama aktualnih radikalno desnih vlada u Mađarskoj i Poljskoj, blindirajući tako prvu liniju obrane Unije od ruskoga utjecaja: pretenciozna retorika demokratskih vrijednosti, osobnih sloboda i ljudskih prava, na kojoj dokument počiva, tu je dakle samo kako bi prikrila podršku Bruxellesa onim evropskim državama koje baš takve vrijednosti danas najviše ugrožavaju.
U najkraćem – zaključuje Broder – nova rezolucija donosi ‘radikalizaciju mainstream antikomunizma’. A osnovna ironija srednjostrujaškog antikomunizma u tome je što mu nedostaje protivnik – već lijepih 30 godina Evropa naime nema ozbiljnu komunističku partiju – pa zato komunistima proglašava manje-više sve one koji se ne uklapaju u desničarsku sliku svijeta. Da bismo Broderovu dijagnozu provjerili, ne moramo ići do Poljske, Mađarske ili Bruxellesa ni putovati 70 godina unatrag: sasvim je dovoljno da se prisjetimo kako je točno kod nas izgledalo ono ‘obilježavanje 23. kolovoza’ iznad ‘neistraženih grobnica’, o kojem je evroparlamentarcima pričala Željana Zovko.
Prije otprilike mjesec i po, na evropski Dan sjećanja na žrtve totalitarnih režima, čitav državni vrh okupio se u Gračanima kraj Zagreba da posmrtne ostatke tristotinjak neidentificiranih ljudi poginulih 1945. u borbama za oslobođenje grada – velikom većinom ustaša, a još većom vjerojatnošću i njemačkih nacista – proglasi ‘žrtvama komunističkog režima’. Istog onog režima koji se – prema tadašnjim riječima predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović – ‘u Hrvatskoj bez prave i potpune osude prokrijumčario u demokraciju skrivajući se pod krinkom antifašizma’. Proglašavanje oslobodilaca zločincima, a zločinaca nevinim žrtvama, proglašavanje komunizma skrivenom opasnošću, a antifašizma njegovom pukom maskom: tako izgleda perverzna revizionistička politika kojoj novo gorivo daje rezolucija iz Bruxellesa.
A da ironija bude potpuna, sve se to odvija u zemlji koja je vlastitim snagama porazila Hitlera i odbacila Staljina. U zemlji u kojoj su nekada komunisti organizirali i vodili široku antifašističku frontu, sada – kada komunista skoro da i nema – najednom se postrojava odvažna fronta njihovih neprijatelja. Prizor je, priznajmo, bizaran. Nakon što su uz bok Ruži Tomašić i Kolindi Grabar-Kitarović, ničim izazvani, spremno stali IDS-ovci i SDP-ovci – navodni borci protiv desnog ekstremizma – postaje još bizarniji. I tek sada, na hrvatskom primjeru, vidimo kako točno izgleda suvremena antikomunistička fronta. Formula je prosta: desno sami radikali, lijevo samo redikuli.", napisao je Postnikov za Novosti.
