ponosna medicinska sestra indira picco

'S nama je živjela slijepa teta i možda me baš to predodredilo'

0
Indira Picco s korisnicom
Indira Picco s korisnicom

"Ponekad je teško prihvatiti činjenicu da je dom 'zadnja stanica' naših korisnika i da je upravo sestra ta koja čovjeka drži za ruku u najtežim trenucima i pruža mu utjehu, jer često familija nije u mogućnosti i ne može uvijek biti uz korisnika. I to su ti najdivniji trenuci koji me pokreću kada znam da sam nekoga utješila makar držeći ga za ruku", priča nam Indira Picco, glavna sestra Doma za starije i nemoćne osobe Poreč.

"Posao sa starijim osobama je specifičan. Ljudi koji rade u domu moraju biti svjesni da korisnici nisu uvijek raspoloženi za suradnju, da - ako su oni odlučili da danas naprimjer, ne žele vježbati ili sudjelovati na nekoj aktivnosti - onda to i tako bude. Ali, nakon toliko iskustva s takvom populacijom mogu reći da uvijek postoji način da se nađe put i ponudi neki drugi način i dopre do čovjeka", govori nam o svom poslu Indira, koja se doista u njemu snašla te postala omiljena u svojoj radnoj sredini. A jedan od razloga je i taj što je saznanje da ste nekoga utješili, makar držeći ga za ruku i dajući mu iskren osmijeh i stisak ruke, smisao i svrha Indirina rada s korisnicima. "Mi funkcioniramo kao jedna velika obitelj", ističe Indira.

Rođena je u Puli 1981. godine gdje je završila osnovnu i potom srednju medicinsku školu te maturirala 1999. godine. Nakon završenog staža u Općoj bolnici Pula seli se u Poreč. "U moje vrijeme obrazovanje medicinskih sestara trajalo je četiri godine, nakon čega je trebalo odraditi staž koji traje godinu dana i tek se tada moglo početi raditi u struci. Danas je to koncipirano kroz srednju medicinsku školu u trajanju od pet godina i nakon toga kroz sveučilišni sestrinski studij s prediplomskim stručnim studijem i sveučilišnim diplomskim studijem", priča Indira. U Poreču osniva obitelj i postaje majka dvije prekrasne kćeri koje danas imaju 16 i 14 godina.

"Moglo bi se reći da je moja karijera i započela u Domu za starije i nemoćne osobe Poreč 2007. godine, kada je dom i započeo s radom. Tada počinjem s poslom na odjelu u smjenama. Godine 2014. završavam stručni studij sestrinstva i   stječem titulu prvostupnice sestrinstva. Nakon tri godine moja šefica odlazi u mirovinu i s obzirom na stečeno iskustvo i potrebne kompetencije nasljeđujem ulogu glavne sestre Doma Poreč koju i danas ponosno obnašam", priča nam naša sugovornica i ističe da dobra glavna sestra mora biti sigurna u svoj poziv i vjerovati u svoju profesiju, odnosno "osjećati da je njega bolesnika ono pravo i jedino što želi raditi".

Zato nam je i na naše pitanje što bi bila da nije medicinska sestra, odgovorila u svom stilu: "Ne bih ništa drugo radila, ponosna sam medicinska sestra, jer je u biti to poziv i prekrasan je osjećaj kada znam da sam nekome pomogla i barem izmamila osmijeh na lice, a i moji korisnici su ti koji sa svojom životnim iskustvom, mudrošću daju mnogo i nadopunjuju moj profesionalni i privatni život."

"Kao djevojčica uvijek sam se voljela igrati "doktora". Bilo je tu uvijek bebica kojima sam davala injekcije, stavljala pelene. U našem kućanstvu je živjela moja teta koja je bila slijepa. Uz tako težak životni hendikep, uvijek je bila vedra i pozitivna. Jako sam joj voljela pomagati i možda je baš to predodredilo moj poziv da budem medicinska sestra", dodaje. Posao glavne sestre ispunjavajući je, ali i stresan pa tako treba naći vremena i za razonodu.

"U slobodno vrijeme se bavim trčanjem što me jako ispunjava. Ponekad je nakon dana na poslu i obaveza prema familiji teško se odlučiti otići na trening, ali to je valjda neki ispušni ventil pa se s treninga vratim kao da sam tek započela dan što je divan osjećaj", pojašnjava Indira koja voli slušati i glazbu. "Nemam neku određenu vrstu glazbe, glazba je uvijek melem za dušu, ovisno o raspoloženju nekad je to klasika, nekad nešto zabavno", poručuje. Omiljena joj je knjiga "Život bez ograničenja" Nicka Vujičića.

"Nevjerojatna je to autobiografija o čovjeku rođenom bez ruku i nogu, koji opisuje svoj životni put i kako je nadišao svoje probleme i našao životnu svrhu bez obzira na tako težak hendikep. Velika hrabrost i pouka koja bi svakome trebala ukazati da se sve može uz dobru volju, hrabrost i podršku obitelji", zaključuje Indira. (Kristian Stepčić Reisman)

loading...

Posljednji komentari

Povezane vijesti

Najnovije vijesti

Istarski Forum

Za sudjelovanje u Istarskom Forumu potrebna je prijava ili registracija i izrada profila

Prijava ili Registracija korisničkog računa