Poznati pisac ispričao kako je kolega slomio nogu u Svetvinčentu

List srpske manjine u Hrvatskoj Novosti objavio je tekst književnika Sinana Gudževića u kojem prepričava zanimljivu nezgodu iz konobe u Svetvinčentu. Prenosimo ga u nastavku:

"U petak, 16. februara 1996, iz Umaga telefonom zovnem Mirka Kovača u Rovinj.

- Mirko Kovaču, čuo sam da si, gluho bilo, slomio nogu.

- E nije bilo ni gluho ni gluho bilo, no se čulo: slomio sam je! U konobi u Savičenti, iz čista mira, ama da se meni nije desilo, ne znam bih li povjerovao nekom drugom ako bi mi ispričao da se tako može slomiti noga: za ručkom, ustanem i ustajući od stola i sa stolice okliznem se na ravnom i suhom podu, slomim nogu, i eto me sad u kući, bonik, rekonvalescent sa frakturom, i sad možeš dopuniti kako se u sportskim i nesportskim povredama sve to naziva.

- E bogami, Mirko, ne znam da li da ti kažem, a čim ti kažem da ne znam, znam da ću ti kazati: lom noge u srpskih kraljeva nije stvar takva da se može zanemariti. Ti nogu svoju slomio jesi, a nema sumnje da ti jesi i kralj, ako i nijesi baš posve i samo kralj srpski, ono jesi malo, kao što si još i kralj Zahumlja, Hercegovine i Istre. Tvoje se kraljevstvo može pokazati i na geografskoj karti, ali ne baš cijelo, jer se velik dio njegov nalazi u jeziku na kojem pišeš, i na jezicima na koji te prevodioci prevode. Imao bih ti još ponešto ovdje dodati, no se bojim da ne pomisliš kako te prekomjerno hvalim, te ću prestati, jer znaš kako kažu Arapi: čuvaj se onoga ko te hvali u prisustvu, mogao bi biti tvoj dušmanin.

- E vajni sam ti ja kralj, vajni i kajni: kralj sa slomljenom nogom i sa štakom. Teško kraljevstvu sa takvim kraljem.

- E pa nemoj ti sad, potkraj dvadesetoga stoljeća učiniti ono što je učinio kralj Dragutin potkraj trinaestoga, u Deževi kraj današnjega Novog Pazara.

- Čekaj, to mi zvuči poznato, davno sam to čitao, daj mi osvježi šta je učinio srednjovjekovni srpski kralj Dragutin.

- Kralj Dragutin je jašući na konju sa svojom vlastelom, negdje kod sela Otesa, ispod grada Jeleča na Rogozni, južno od današnjega Pazara, pao s konja, te slomio nogu. Ne znam jesi li tamo hodio, jako je nepogodan kraj i za hodanje, a kamoli za jahanje, strmo je, i čudo je da nije sišao s konja prije nego što je pao. U bolovima i jaucima vlastele, naredio je da se sazove sabor u današnjoj Deževi, ondašnjem Deževu. I tu je održao pokajnički govor. U lomu noge svoje vidio je kaznu božiju za to što je svoga oca Uroša Stefana Prvoga zbacio s prestola. Arhiepiskop Danilo Drugi kazuje kako je Dragutin onda predao kraljevstvo svoje bratu Milutinu.

- Hodio oko toga Jeleča nisam, a to se zbacivanje oca sa prijestola desilo kod Gacka. Tu je Dragutin porazio svoga oca, kao što je i red kod naših ljudi.

- Tako je, kod Gacka se zbio boj oca i sina, a sveti duh je, po svemu sudeći, u tom događaju navijao za sina. Otac Uroš Stefan Prvi je onda morao pobjeći u zemlju zvanu Humska. To mi partizanovci dobro pamtimo, u Humskoj je naš hram.

- E da nas sad sluša Bota Koprivica, ispravio bi nas na više mjesta. Dobro, možda prećerah: dopunio bi nas!

- U Humskoj krajini tvojoj umro je kralj Dragutin, a pokopan je u mome Starom Vlahu, u Sopoćanima.

- Eto, sve si to složio, nije baš utješno za mene, ali razgaljuje!

- E zamislimo da danas neki kralj ili predsjednik države abdicira zato što slomi nogu u saobraćajnoj nesreći, ako je već malo vjerovatno da mu se to desi pri padu s konja.

- A znaš šta, bilo bi lijepo da se neđe sretnemo i malo opričamo ovaj naš iskustveni svijet, što bi književni kritičari rekli.

- E znaš kako, ja sam u Umagu još koji dan, tu smo nas petoro, drugarica životna moja, dvoje djece, plus tetka moje životne drugarice, mogao bih uzeti auto i doći do Rovinja. Danas ne mogu, ali od sutra bih mogao.

- A ti dođi sutra. Dođi kad ti je zgodno, mi smo kod kuće.

I tako, u subotu, 17. februara, oko podneva, po sunčanom danu i pod nebom bez oblaka, sjednem u auto te stignem u Rovinj. Ostavim auto na rivi, otpješačim do na adresu Carera 27. Drveno stepenište vodi do stana. Otvori mi slikarka Slobodana Boba Matić, književnik Mirko Kovač sjedi na divanu, uz rub divana mu naslonjena štaka. Odmah mu predam dvije knjige: prvu arhiepiskopa Danila Drugog ‘Životi kraljeva i arhiepiskopa srpskih’ i drugu, Nićifora Ninkovića ‘Žizni opisanija moja’. Ovo mi posuđuješ, do kada da ti vratim, pita. Vrati kad mogneš, ali ne uzimaj, ako si naumio da se odrekneš kraljevstva zbog loma noge. Dogovoreno, uzimam kao u komunizmu: čitam dokle hoću, a vratim kad više ne budem htio.

Boba i Mirko su opušteni, gostoljubivi, razgovorljivi. Poneko bi, još u Beogradu, znavao reći kako je Mirko hipohondar. Nisam stekao takav utisak. Mislim da je bio osjetljiviji od drugih i kao takav bio je osjetljiviji i na slaboće tijela. Ima doloroznih ljudi, koji i svijet i sebe osjećaju dublje i s više usplahirenosti no što masa onih što pucaju od zdravlja smatra da je prikladno. S Mirkom sam se poznavao, ali se družili nismo. Bilo je radosno sretati ga, uvijek je bio susretljiv i razgovorljiv, blago ironičan prema književničkom narcizmu, ni traga od trpljenja zbog napada na poneku njegovu knjigu. Prvi sat vremena s njime proveo sam tek toga dana u Rovinju, u njegovom stanu, dok je mirovao zbog loma noge.

Za ručkom razgovaramo o Beogradu, malo o Kišu, malo o Bulatoviću, a po ručku o onima koji nam upropaštavaju živote. Kovačevo pričanje je sočno, detalji su takvi da ih odmah možeš slagati štamparskim slogom. Brzo prolazi život u vašoj kući, Bobo i Mirko, kažem im kad sam vidio da su već četiri popodne. Ustanem, pozdravimo se, krenem da za dana stignem u Umag.

Siđem niz stepenice, iziđem na ulicu, a ulice nema! Mrak mrkli pao po ulici Carera. Ali je za mrak još rano, morao bi biti dan, tek su četiri popodne. Nije mrak, no je magla pala pa u sebe uvukla Rovinj! Slušao sam o rovinjskoj magli, ali sad je evo oko mene, i tek sad kad me umotala u sebe čini da po prvi put u životu imam dokaz za riječ u koju nisam vjerovao: ne vidi se ni prst pred okom! Po koracima čujem da prolazi neki čovjek. Molim vas, kako da dođem do rive? Prijatelju, zaboravi rivu, stoj di jesi.

Držeći se za zid zgrade pred kojom se usred dana smrknulo, nekako natrntam na zvono Kovač. Uspenjem se uz stepenice. Mirko i Boba nasmijani, misle da sam nešto zaboravio. Nisam zaboravio ništa, nego ćete mi prirediti postelju, jer ste maglu na Rovinj spustili, te hoćete da vam noćim u kući. Mirko, s nokta: a znaš kako ono kaže Oktavio Paz o ulici u magli? Znam, kralju Kovaču, evo, s naslovom ‘Ovdje’:

Koraci moji iz ove ulice
Odjekuju
U ulici drugoj
U kojoj
Korake svoje čujem
Kako prolaze ovom ulicom
U kojoj
Stvarna je jedino magla.

Mirko otvori bocu vina. Budući da večeras voziti nećeš, kaže. Pa smo nastavili da hvalimo ponekoga, a da opanjkavamo političare i pisce koji političarima drže mikrofone. Pa smo se spomenuli i Tina Ujevića. Mirko kaže kako je Tin mogao stiskom šake krcati orahe. Onda smo prešli na fudbal. Da nije bilo magle rovinjske, ne bih saznao da su Bobini roditelji stanovali u istoj zgradi u kojoj je stanovao i veliki Partizanov igrač Zlatko Čajkovski. Od njega je Boba dobila i svoju prvu lutku. Zahvaljujući magli, saznao sam da je još jedan nekadašnji Partizanov igrač prijatelj kuće Kovač-Matić: Miodrag Živaljević. Tako sam i ručao i večerao i prenoćio kod Bobe i Mirka, pa sutradan i doručkovao. Sutradan mi je nebo opet bilo sklono, vedro kao u djetinjstvu, a vozeći prema Umagu više puta sam uz cestu vidio maškaranu djecu kako mašu rukama.

Danas mi se čini da je u početku bila ta fraktura Kovačeve noge, pa je šest godina kasnije nastala izdavačka kuća Fraktura, koja će objavljivati sabrana djela Mirka Kovača, a on sam će ta izdanja smatrati mjerodavnim i konačnim.", napisao je Gudžević za Novosti.