Slijepi putnici su problem za posadu, brodara i državu u koju dolaze
Možda će nekoga interesirati pojam slijepih putnika kakvi su ovih dana uhvaćeni od strane policije u Labinu, a došli su brodom u Bršicu. To je vrlo složen problem i ne može se gledati kao nešto jednostavno. Ploveći sam imao prilike proživljavati razne slučajeve susreta sa slijepim putnicima. Često čovjek kontakte s njima doživljava na različite načine.
S jedne strane mi ih je bilo žao, jer su se odlučili na drastičan korak napuštanja svoje porodice, društva, domovine…Da li ih je na to natjerala bijeda, avanturizam, bježanje pred zakonom, ratni uvjeti u njihovoj zemlji ili nešto drugo, teško je dokučiti bez obzira na razgovore koji se vode s njima kad se otkriju na brodu.
S druge strane problemi koje svojim sakrivanjem na brodu prirede posadi, a posebno zapovjedniku, su vrlo veliki. Naime prije uplovljenja u prvu slijedeću luku nakon njihovog otkrivanja, vlasti u toj luci moraju biti obavještene o tome da se na brodu nalaze slijepi putnici (i normalno koliko ih je).
Uplovljenjem u luku, moraju biti zatvoreni (u neku kabinu ili drugu prostoriju) i posada se mora brinuti da ne pobjegnu sa broda (što u ovom labinskom slučaju nije bilo realizirano). Zapovjednika se ispituje o svim podacima o slijepim putnicima kako bi policija došla do zaključka da li su se oni ukrcali na brod bez znanja posade i zapovjednika, ili je netko od članova posade ili zapovjednik od njih dobio novac kako bi ih prebacio u neku drugu državu. Osim posade, na čuvanju su angažirani i policajci za čitavo vrijeme boravka broda u toj luci. To policijsko angažiranje se normalno naplaćuje od firme čiji je to brod.
Rijetko im se odobrava azil
Poneki slijepi putnici traže azil u državi gdje je brod uplovio. Vrlo rijetko se taj azil odobrava, tako da oni ostaju na brodu dok firma koja je vlasnik broda, ne odluči da li će ih vraćati u zemlju iz koje su pobjegli (i to ako ta zemlja prihvati dokaze da su to njeni državljani) ili će ostati i dalje na brodu pošto se eventualno brod vraća u državu ukrcaja. U svakom slučaju troškovi za brodarsku firmu postoje u smislu troškova transporta ili u smislu ishrane i čuvanja na brodu.
Za vrijeme plovidbe, a nakon otkrivanja, mora im se osigurati smještaj, ishrana i zabraniti bilo kakav rad sa posadom, jer postoji mogućnost da naknadno traže odštetu za taj rad i lažno optuže posadu da su ih natjerali da rade.
„Najopasnije“ područje za ukrcaj slijepih putnika su luke u Africi i nešto manje u Južnoj Americi. Vrlo su maštoviti u traženju mjesta gdje će se sakriti na brodu. A na brod dolaze sa ostalim lučkim radnicima, tako da je vrlo teško zaključiti tko je radnik, a tko potencijalni slijepi putnik. Prije isplovljenja broda, posada uz pomoć policije pretraži čitav brod i teret, posebno skrivene kutke gdje bi se oni mogli sakriti. Ponekad se tako sakriju da ih je teško otkriti, te oni uspiju u svom naumu da se prebace u drugu državu. Kao primjer se može vidjeti da je vrlo veliki broj Alžiraca nastanjen u Marseillesu. Jedan dio je vjerojatno doselio još u vrijeme dok je Alžir bio francuska kolonija, ali dobar dio njih su došli i kao slijepi putnici.
Osim prethodno navedenog, brodu na kome su bili slijepi putnici se smanjuje ocjena sigurnosti koju brod dobiva periodičnim kontrolama svih mjera koje je obavezan poduzimati po pitanju sigurnosti. Smanjenje ocjene ima za posljedicu češće kontrole tog broda što također plaća firma čiji je brod. Kao što se može vidjeti, slijepi putnici su vrlo veliki problem za posadu, vlasnika broda i državu u koju dolaze. (Piše: Josip Hrvatin, pomorski časnik u mirovini)
