Slovenski svećenik koji je najljepše godine proveo među Istranima
Primjerima prinosa braće Slovenaca hrvatskoj kulturi neizostavno treba pridružiti i svećenika Josipa Grašića. Rođen je u Križima kod Tržiča 4. ožujka 1863. Nakon gimnazije u Ljubljani i studija teologije u Gorici zaređen je za svećenika 1885. »Najljepši dio svoga života proveo je među istarskim Hrvatima, pa se s njima potpuno asimilirao i uživio u istarske prilike, da je bio jedan od najradosnijih i najuglednijih katoličkih svećenika medu istarskim Hrvatima. Grašić je bio začetnik i izvađač mnogih djela, koja su imala svrhu moralno, prosvjetno i ekonomsko jačanje našega svijeta u Istri. On je uredio pitanje škole u svojoj župi, a sedam je godina vodio i sam školu. U selu je osnovao posebno tamburaško i glazbeno društvo, a kad su se pojavila hrvatska katolička omladinska društva u Istri, Grašić je prvi radnik na tome području, i u njegovoj je župi osnovano prvo katoličko omladinsko društvo u čitavoj Istri«, predstavlja tjednik »Obitelj« Grašića 1935. u povodu 50. obljetnice njegova misništva, a prenosi Glas Koncila. U nastavku donosimo tekst iz Glasa Koncila.
Službovao je prvo u Gračišću i Pićnu, a od 1890. do 1929. u Bermu, gdje je 1910. – 1911. izgradio novu, neoromaničku župnu crkvu sv. Martina sa zvonikom, naručivši za nju veliku oltarnu palu sv. Martina na konju, koju je naslikao Celestin Medović. Ujedno je dao popraviti crkvu Majke Božje na Škrilinah. O toj crkvi i slikama pisao je u listovima »Ars sacra« i »Istra«. U »Hrvatskoj straži« pisao je o pavlinima. Sudionik je osnivanja Hrvatskoga katoličkoga narodnoga saveza 1910. i hrvatsko-slovenskoga katoličkoga kongresa u Ljubljani 1913. U Pazinu je bio desetljećima općinskim odbornikom pa je njegova kuća postala stjecištem uglednih i školovanih ljudi onoga vremena u Istri, s kojima je održavao tijesne veze.
Gospodarsko osamostaljenje
Poput Strossmayera, i biskup Juraj Dobrila poticao je nadarene mladiće na laičke studije, posebice studije medicine i prava. Nakon Dobriline smrti brigu o zakladama preuzeo je Ivan Šust, a njega je naslijedio Grašić. U tom smislu djelovao je i u Katoličkom potpornom društvu »Obrana«.
Jedan od ciljeva nacionalnoga pokreta istarskih Hrvata i primorskih Slovenaca krajem XIX. i početkom XX. st. bilo je i gospodarsko osamostaljenje, odnosno oslobađanje seljaštva od zaduženosti kod talijanskih veleposjednika, trgovaca i bankara. Nakon što je u Pazinu osnovana podružnica Istarske posujilnice u Puli 1895., na području pazinskoga kotara osniva se niz društava za štednju i zajmove, pa tako i u Bermu. Bio je potpredsjednik Gospodarskoga društva u Pazinu, član stalnoga odbora Pokrajinskoga gospodarskoga vijeća u Poreču i Istarskoga pčelarskoga društva u Pazinu. Potaknuo je osnutak Proizvodne zadruge za ženski ručni rad u Omišlju. Članke iz područja gospodarstva pisao je u »Pučkom prijatelju«.
Politički nepodoban
Bio je »uzor-svećenik i rodoljub« (»Pučki prijatelj«), »vanredno ljubazan, demokrat, čovjek duboke kulture, gostoljubiv i razborit«. »Uopće bilo bi nemoguće nabrojiti sva ona dobra djela koja je on učinio hrvatskom narodu u Istri«, zaključuje »Obitelj«. Nakon slučaja »Gortan i drugovi« morao je kao politički nepodoban fašističkim talijanskim vlastima prebjeći u Kraljevinu Jugoslaviju. Umro je u Spodnjem Brniku kraj Kranja 6. svibnja 1949.
Borio se za uporabu hrvatskoga jezika
Godine 1898. bio je u izaslanstvu upućenu vlastima u Beč radi osnutka Hrvatske gimnazije u Pazinu. Sudjelovao je zajedno s biskupom Mahnićem u izgradnji tamošnjega đačkoga doma 1913., osnutku gospodarske škole 1907., osnutku Tiskovnoga društva i tiskare 1910., u prijenosu lista »Pučkoga prijatelja« iz Krka u Pazin 1911. i njegovu ponovnom pokretanju 1919.
Kad je 3. studenoga 1918. zaključeno primirje, Istra i ostali hrvatski krajevi na Jadranu bili su faktično priključeni novoosnovanoj Državi Slovenaca, Hrvata i Srba i pod vlašću Narodnoga vijeća SHS u Zagrebu. Kao predstavnik istarskih Hrvata u plenumu Vijeća bio je kao izaslanik Političkoga društva za Hrvate i Slovence u Istri i Grašić, koji je već bio zastupnik u Istarskom saboru.
Mnogostrano je kulturno djelovao. Bio je član Istarskoga kulturnoga vijeća i povjerenik Matice hrvatske u Istri te počasni član Hrvatsko-slovenskoga katoličkoga prosvjetnoga akademskoga društva »Dobrila«. Borio se za uporabu hrvatskoga jezika i glagoljaško bogoslužje. Potaknuo je 1924. u Bermu osnutak Društva sv. Mohora za Hrvate u Istri radi »kulturnog, ćudorednog i gospodarskog uzdizanja istarskih Hrvata« te bio njegov predsjednik. Taj se cilj nastojalo ostvariti uz pomoć dobre, popularno pisane i seljačkomu svijetu bliske knjige. Od 1924. do 1940. izdavao je istarsku »Danicu« te je tiskano još šezdesetak knjiga (u što nisu ubrojeni molitvenici). Premda su se knjige tiskale u Trstu i Gorici, talijanski fašisti pokušavali su na sve načine onemogućiti distribuciju knjiga na hrvatskom jeziku. Ipak je kroz to vrijeme dostavljeno u Istru oko 180 tisuća svezaka knjiga, piše Glas Koncila.
