Zbog političara poput Hrelje mnogima se zgadila politika
Političari su danas u Hrvatskoj (ali i u većem dijelu Europe) na vrhu liste najomraženijih profesija. A mnogi svojim ponašanjem i postupcima dodatno podgrijavaju stereotipe o političarima. Jedan od političara zbog kojih se mnogima gadi politika je Silvano Hrelja, predsjednik Hrvatske stranke umirovljenika, doživotni saborski zastupnik, koji uoči svakih parlamentarnih izbora slini među čelnicima jakih stranaka ne bi li ga ugurali u neku pobjedničku koaliciju i, ne samo to, nego ga obavezno smjestili na visoko mjesto na listi, koje sigurno garantira još četiri godine mira i spokoja u saborskim klupama.
Zapravo se više i ne čudim Hrelji, on samo gleda svoj osobni interes, više se čudim čelnicima hrvatskih političkih stranaka koji i dalje puše njegove fore o broju umirovljeničkih glasova, koje će sigurno dobiti lista, odnosno koalicija koja njega odabere za političkog partnera. Kao da prosječnog penzionera uopće briga na kojoj će listi biti Hrelja.
Hrelja je sredinom kolovoza ponovo došao u pozornost javnosti kada je objavljeno da će Hrvatska stranka umirovljenika od jeseni umjesto sa zastupnicima Glasa, saborski klub ubuduće dijeliti s trojicom nezavisnih vijećnika koji su u ovom mandatu napustili SDP i Most. Još ranije, Hrelja je rekao da HSU napušta Amsterdamsku koaliciju i da će se za iduće parlamentarne izbore prikloniti SDP-u.
PREFERENCIJALNI GLASOVI
Kako bi sebi i svojoj beznačajnoj stranci, koja bi nestala u povijesnim bespućima da mora sama izaći na bilo koje izbore, dao na značaju, Hrelja je u razgovoru za Glas Istre slavodobitno izgovorio da bez njihovih „2.800 glasova i nekakvih četrdesetak glasova u recimo Babinoj Gredi koje IDS i Flego nikad ne bi dobili, teško bi Amsterdamska koalicija uspjela prebaciti izborni prag, a Istra dobila europarlamentarca“.
Toliko je naime, preciznije 2.834, Silvano Hrelja dobio preferencijalnih glasova na listi Amsterdamske koalicije. Broj preferencijalnih glasova je najčešće sredstvo manipulacije minornih stranaka i političara. Njima, primjerice, maše HNS kada govori o svojoj izbornoj vrijednosti, ponekad svjesno prešućujući da su HNS-ovi zastupnici u Sabor ušli samo milošću SDP-a (isto vrijedi i za HSS), kao i, recimo, Zlatko Hasanbegović i Bruna Esih, kada licitiraju svojim preferencijalnim glasovima na listi HDZ-a. A prava istina je da ni HNS, ni HSS, ni Hasanbegović, ni Esih, kao ni Hrelja, nikada te glasove (ili barem ne u tom broju, već barem deset puta manje) ne bi dobili da samostalno iziđu na izbore.
Konkretno, na posljednjim parlamentarnim izborima, većina glasača birala je između Zorana Milanovića i Andreja Plenkovića. Među onima koji su se opredijelili za Narodnu koaliciju predvođenu SDP-om i Zoranom Milanovićem, neki su svoj preferencijalni glas dali Hrelji, kao što su neki, među onima koji su se opredijelili za HDZ predvođen Plenkovićem, svoj preferencijalni glas dali, primjerice, Hasanbegoviću. Ali vrlo je zanemaren broj onih koji su se za Milanovića opredijelili samo zato što je u koaliciji bio s Hreljom, ili da su za Plenkovića glasali samo zato što mu je na listi Hasanbegović.
PRIMJER DAMIRA KAJINA
Ova teorija najbolje se pokazala na lokalnim izborima 2013. godine kada se Damir Kajin, do tada najpopularniji IDS-ovac, okrenuo protiv svoje stranke. IDS nije dobio niti jedan glas manje nego kada je Kajin bio na njihovoj listi. Isto bi bilo i s Amsterdamskom koalicijom bez Silvana Hrelje, koji je član Hrvatske stranke umirovljenika postao s nepune 44 godine, što također mnogo govori o njemu.
Silvano Hrelja rođen je 1958. godine. Kratko je radio u brodogradilištu Uljanik, ali fizički rad s metalom ga očito nije previše opčinio pa se vrlo mlad aktivirao u Sindikatu metalaca, gdje ubrzo postaje glavni povjerenik.
Saborski zastupnik HSU-a postaje 2003. godine. U tom mandatu bio je u koaliciji sa Sanaderovim HDZ-om, potom je na parlamentarnim izborima 2007. godine bio u koaliciji sa SDP-om, pa četiri godine kasnije s Kukuriku koalicijom i na zadnjim izborima Narodnom koalicijom. Tobože, veliki borac za radnike i umirovljenike, 2011. godine je odbio Milanovićevu ponudu da bude ministar rada i mirovinskog sustava. Zašto bi je uopće prihvatio kada je ljepše bez ikakve odgovornosti grijati saborsku fotelju. Dok god postoje politički naivci koji misle da im njegovo ime na listi donosi glasove. (Eleonora Vlačić)
