Političari su se napokon naučili štedjeti vrijeme
Začudo, dvije svečane sjednice vijeća održane prošle subote, u Gradu Labinu i Općini Pićan, nisu bile dugi i zamorni protokoli koje treba istrpjeti do kraja, nego kratki, jasni i zanimljivi događaji, istinski svečana druženja.
Obje su sjednice koristile video u osvrtu na učinjeno u proteklih godinu dana, gradonačelnik Valter Glavičić i načelnik Ivan Franković u svojim su izvještajima bili sažeti i jezgroviti, a gosti i laureati nisu uzimali riječ ako nisu doista imali nešto za reći.
Prije deset i više godina pisao sam komentare o tome da se sjednice vijeća nepotrebno otežu jer vijećnici na poštuju tuđe vrijeme, to jest da kada dobiju riječ misle da je njihovo sve vrijeme ovoga svijeta. Njihovi govori su katkad podsjećali meditaciju ili struju svijesti, čovjek se pitao hoće li možda zaspati, a kad bi napokon završili nitko živ nije znao što su htjeli reći. Još gore, ako se nitko ne bi javio za raspravu, predsjedajući bi insistirao od vijećnika da još jednom razmisle i pravio tzv. psihološku stanku jer, valjda, nije lijepo da točka dnevnog reda prođe bez rasprave, takav je običaj, nakon čega bi se obično netko odlučio na taj moralni čin, a budući da zapravo nije imao što reći to bi s pretvorilo u mučenje slušatelja.
Svojevrsno putovanje u vremenu unatrag događalo se za vrijeme dvogodišnje vladavine SDP-a u Gradu Labinu. Tada su još postojala poglavarstva. Sjednice Gradskog poglavarstva počinjale su u devet, a završavale iza podneva. Stari, socijalistički kadrovi stalno su vrtjeli iste fraze tipa „mi moramo, mi trebamo“, a zaključka ni od korova. Jednom je jedna gradska službenica izjurila van plačući.
Stvari su se polako počinjale popravljati, vijećnici su počeli uzimati riječ znajući unaprijed što hoće reći, ali izvješća su dalje zvučala kako zasipavanje podacima lopatom, što više to bolje. Vjerojatno je za to kriva škola u kojoj je bilo važno što više gradiva „nabiflati“ napamet i onda to reproducirati, odnosno škole koja ne mari što učenik misli i je li usvojio gradivo. Reformom obrazovnog sustava i uvođenjem „škole za život“ to bi trebalo biti uklonjeno. Čini se da su duh vremena i trendovi dotaknuli i lokalnu samoupravu. Političari su se naučili štedjeti vrijeme, a vrijeme je novac. Ugodna je spoznaja da smo napravili korak naprijed. (Robi Selan)
