Svjesni opasnosti, ali za volan ipak sjedaju nakon što popiju
„Jednom sam čak sletio s ceste. Iako sam vozio vrlo brzo, oštećenje je bilo minimalno, ni meni nije ništa bilo, ali sam se jako prestrašio i više nikada nisam sjeo za volan pijan“, prisjeća se naš sugovornik koji je želio ostati anoniman pa ćemo ga za potrebe ove priče zvati Marko. Vozački ispit je položio prije nekoliko godina i kako kaže u početku mu je sjedanje za volan pod utjecajem alkohola bila uobičajena situacija, a ni njegovo društvo nije osuđivalo takvo ponašanje - gotovo svi su to učinili barem jednom.
„Mislim da su mladi opasni jer im je teško naviknuti se da moraju biti odgovorni i da nema mame i tate koji ih voze doma nakon izlaska, a vjerojatno će se u društvu osjećati izolirano ako oni jedini ne piju“, objašnjava. Potvrđuju to i drugi sugovornici koji su na pitanje znaju li nekoga tko je vozio pod utjecajem alkohola odgovarali potvrdno, a jedan od njih se samo kratko našalio „laglje da išćen ki ni“.
„Nisam zapravo shvaćao sve opasnosti, a i ne živim baš u gradu pa je nezgodno kada se uvijek moraš osloniti na nekog drugog da te vozi doma“, objašnjava nam Marko i dodaje kako mu se u početku činilo da je najvažnije znati kakav si vozač i kako alkohol utječe na tebe, a policija bi samo trebala pripaziti na one koji, kako kaže, ne znaju procijeniti koliko mogu popiti.
„Sve su komande i dalje na istom mjestu“, šalio se Marko. Ipak, sada shvaća kako postoje velike razlike između „obične“ vožnje i one pod utjecajem alkohola. Objašnjava da se u takvom stanju sve radi napamet – sve je u redu dok se vožnja odvija u normalnim, idealnim uvjetima, ali kada dođe do neke neočekivane situacije vozač ne uspijeva adekvatno reagirati. Upravo je to jedan od uzroka nesreća poput Markova slijetanja s ceste ili onih koje nažalost završavaju s puno težim posljedicama.
'Ma šta te briga'
Naša druga sugovornica, koju ćemo za potrebe ove priče nazvati Iva, objašnjava kako je najčešći razlog zašto njezini poznanici voze pijani to što nemaju drugi prijevoz ili je osoba koja je taj dan trebala voziti ipak pila.
„Čula sam da su neki od njih zaustavljani i da su gubili vozačke dozvole pa su nakon toga ili vozili bez nje ili su koristili skutere i motore što i dalje smiju“, objašnjava Iva.
S druge strane, ona sama nikada nije željela voziti pod utjecajem alkohola zbog čega je nailazila na osuđivanje u svom društvu.
„Kad kažem da neću voziti nakon što sam popila dvije cuge zna biti komentara 'ma daj sta te briga' ili 'pa neće te zaustavit' “, objašnjava Iva. „Kada im pokušam objasniti da se jednostavno ne želim dovesti u situaciju da pijana sjednem za volan, smiju mi se jer 'se ne usuđujem'“. Dodaje kako prevladava mišljenje da 5 minuta vožnje ne može biti toliko opasno, a ponekad se sve to doživljava kao avantura koju će vozači kasnije moći prepričavati i tako zabaviti društvo. Posljedice su ponekad beznačajne, dok su s druge strane za neke od njezinih poznanika značile da „više nisu među nama“.
Ipak, ovo nepoželjno ponašanje nije vezano isključivo za mlade vozače jer se i kod starijih jedno piće lako može pretvoriti u nekoliko njih. Također, Marko upozorava na još jednu moguću opasnost - uvjeti koji vozaču i u trijeznom stanju otežavaju koncentraciju, a time i sigurnu vožnju .
„Kad jedini u društvu voziš tu večer ili si jedini koji je položio, često u autu imaš četiri pijana prijatelja. To najčešće izgleda tako da jedan nabije muziku, pjeva i lupa po onoj plastici ispred suvozača jer glumi da svira bubnjeve, onaj iza povraća, treći zbog toga vrišti, a onaj četvrti iza baca cigaretu kroz prozor koja mu na kraju završi nazad u autu. Pa ti sad vozi normalno!“
Organiziranim prijevozom protiv nesreća
Neopreznost vozača i opasnosti koje dolaze s time su ono što skupina „Krabulje za ne verovat“ iz Kožljaka i Šušnjevice već 20-ak godina vješto izbjegava organiziranjem zajedničkog prijevoza autobusima ili kombijima. Organizatorica Gabrijela Peršić objašnjava kako je organizacija prijevoza u njihovim počecima prije 23 godine značila da se članovi međusobno dogovore tko će od njih voziti taj dan. Ipak, kada su počeli odlaziti na događaje 'preko Učke' javila se i potreba za nekim drugim rješenjem.
„Na tim feštama nema nekog velikog opijanja ni velike količine alkohola, ali kada ste cijeli dan na nogama, radite na poslu, navečer odlazite vani plesati i ujutro se vraćate oko tri ujutro, to zna biti jako naporno“, objašnjava Gabrijela. Cijenu autobusa dogovore s prijevoznikom, a iznos, koji se najčešće kreće oko dvije tisuće kuna, kasnije se dijeli po broju članova. „Obično je to oko 40 ljudi i kolika god da je cijena, svatko će radije platiti nego riskirati da se dogodi neka nesreća, izgubi vozačka dozvola ili da se nekoga unesreći. Sve u svemu, ovako je puno bolje jer je čovjek na miru i puno je komotnije“, zaključuje. (Karla Zupičić)