Priča koja traje pola stoljeća: Odmah im je krenulo dobro!

0
Foto: Jutarnji/privatni album
Foto: Jutarnji/privatni album

Prvi moj susret s tada već razvikanom Vodnjankom dogodio se kad su nakon “ratne” stanke početkom devedesetih odlučili podosta promijeniti dotadašnji stil restorana u kojem su najviše uživali gosti iz Italije. “Ljeti ih je restoran bio pun, a guštali su u fužima sa šugom od ‘kokoše’ ili junetine, u pršutu i siru i u roštilju”, priča nam Svjetlana Celija, spiritus movens jednog od najboljih istarskih restorana s pedesetogodišnjom tradicijom. Tu slavu od ovog ranog proljeća htjeli su potvrditi i u Zagrebu, pa su u Gundulićevoj ulici otvorili svoju ispostavu, piše Jutarnji.

Zagrebačka Vodnjanka za sada brodi jednako uspješno kao “centrala” u Vodnjanu. Povremeno sam se navraćao u Vodnjan isključivo radi Vodnjanke, da bih sada, upravo u četrdesetoj godini Svjetlanina kormilarenja ovim jako lijepo uređenim restoranom, davno se uvjerivši u njenu finu spizu, saznao nešto više o njoj i njezinoj ugostiteljskoj putešestviji.

“Imala sam dvadeset i tri kad sam iz Rijeke došla s fakulteta ugostiteljstva i turizma i trebala sam se udati. Rekla sam Bruni, budućem mužu, hajdemo sada ovo što je moja mama počela prije deset godina nastaviti dok ne nađemo nešto drugo u našim profesijama. Moj otac je kupio gostionicu jer je mami trebala još koja godina radnog staža do penzije, a u Vodnjanu se nije nigdje mogla zaposliti. Ideja mog oca je bila da to bude spačo s malo vina, pršuta i sira. Kako je mama jako dobro kuhala i provodila puno vremena u gostionici, mi smo joj kao u našu kuću dolazili na obed. Kuhala je za nas, a onda su to vidjeli i drugi gosti, najviše artiđani (majstori, obrtnici) iz susjedstva, pa su i oni htjeli jesti. Na početku sam ušla u mamin prostor dok si ne nađem posao u turizmu, za koji sam se školovala, ali nisam mislila da će to biti restoran. U jednoj godini sam se i udala i rodila sina i počela raditi u restoranu. Krenulo je odmah dobro.

Imali smo dobre goste. Suprug Bruno i ja bili smo jedini u restoranu. I kuhali smo i posluživali goste. Kad je bilo više posla, u kuhinju su uskakale i moja mama i svekrva i tetka. Bili smo mladi i ništa nam nije bilo teško. Dolazilo nam je puno prijatelja i cijela bliža i dalja fameja. Bili smo okupljalište cijelog roda. Svi su prolazili ovuda iz drugih sela i istarskih mjesta za Pulu i obrnuto, i svi su dolazili javiti se.

Bili smo centar zbivanja cijele obitelji, ali i brojnih prijatelja obitelji. Sve do ‘86. smo suprug i ja radili sami. Dobro se živjelo. A onda se dogodio rat. Naravno ne onakav kao u Vukovaru, ali se itekako osjećao. Iz Pule je trebalo otići 30.000 vojnika. Cesta od Pule preko Pazina za Rijeku prolazi pored našeg restorana. Cijelu jednu godinu bilo je na snazi zamračenje, tako da smo cijelu zimu i ljeto u stvari bili zatvoreni, piše Jutarnji.

Poslije rata sam preuredila restoran i odlučila ga voditi na novi način. Ušli smo u više restoranskih vodiča. Došli su i pozivi s televizije, i tu je počelo i moje proučavanje vodnjanske gastronomije. Sasvim smo se posvetili našem podneblju, Istri, i počeli smo vraćati na jelovnik domaće, stare recepte. Nisam po profesiji kuharica, ali sam odlučila ući u kuhinju da bi moji gosti jeli ono što ja spravljam po domaću. A istarska kuhinja uopće nije štura kako se obično misli. Ona je vrlo kompleksna, u biti vrlo moderna jer je povezana s Mediteranom i po tome je vrlo zdrava. Ovdje je svaka nona kuhala zdravo i znala iskoristiti svaku namirnicu na najbolji mogući način, piše Jutarnji.

loading...

Posljednji komentari

Povezane vijesti

Najnovije vijesti

Istarski Forum

Za sudjelovanje u Istarskom Forumu potrebna je prijava ili registracija i izrada profila

Prijava ili Registracija korisničkog računa