Ćakula o boljoj novinarskoj prošlosti

U rijetkim slobodnim trenucima mog odmora i rehabilitacije nakon pretrpljenog teškog moždanog udra, naletim na poznatog sarajevskog novinara Pavla Pavlovića. Kolega Pavlović je prava osoba za ćakulu o boljoj novinarskoj prošlosti, jer je skoro tri desetljeća bio reporter magazina Arena i tjednika Studio. S dolaskom rata kao izbjeglica je završio u Nizozemskoj, odakle se javlja kao dopisnik Oslobođenja i brojnih drugih portala u regiji, a gledamo ga povremeno i na Televiziji N1.

Skica za portret majstora

„Ako Pavle Pavlović dnevno ne izbaci iz glave četiri – pet novinskjh kartica na papir, onda ga ta njegova pametna bosanska glava taj dan jako boli!“, godinama su kolege novinari u šali opisivali lakoću postojanja novinara Pavle Pavlovića i njegovo uporno tipkanje po portabl mašini 'Unis'. Na što je on ponosno sa svojim posebnim akcentom promrmljao kroz svoje guste brkove da kao pravi profesionalac piše na pisaćoj mašini 'Olivetti', a da samo amateri koriste 'Unisicu' bijele ili čak i narančaste boje.

No, nije kod Pavlovića boj bila svijetla vrsta pisaće mašine, već srce u novinara junaka! Nije se tako Pavle bojao uhvatiti u koštac i s narazličitijim temama, koje su golicale radoznalu čitateljsku javnost. Bio je sjajan dopisnik svih mogućih novinskih izdanja zagrebačke kuće 'Vjesnik', tada najveće novinske kuće na Balkanu, kako smo je mi u Zagrebu rado titulirali.

Sjećam se da sam u nekih desetak dana čitao kako je u listu 'Studio' opisao na koji je način po plavom Jadranu glumio lažnog televizijskog kamermana, a paralelno s time u magazinu 'Arena' izvještavao o otkriću čuvene Troje kod Gabele. Potom sam u tjedniku odabranih priloga 'TOP' čitao njegov intervju s Lepom Brenom i njezinom majkom u Brčkom, a onda u magazinu za kulturu i umjetnost ljubavi 'Erotika' priču o najpoznatijim travarima s Romanije, koji specijalnim napitcima muškarcima pomažu u jačanju muškosti bolje od čudotvorne kladanjske 'muške vode'.

Urednik estrade u sarajevskom AS-u

Kao mladi novinar slao sam mu sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća različite novinarske priloge koje je on uređivao i objavljivao kao urednik estrade u popularnom sarajevskom tabloidu 'AS'. Nakon naše višegodišnje suradnje, imao sam čast i zadovoljstvo i osobno upoznati tog stasitog urednika u prostorima nekadašnjeg dopisništva, a zapravo Informativno – poslovnog centra Vjesnika u Sarajevu, u Ulici Slaviše Vajnera Čiče broj10.

„A ti li si taj Strugar!“, rekao mi je tada s osmjehom ispod gustih brkova i na prvu smo se kliknuli. I zalili to pivom!

I dok smo tako kasnije godinama drugovali i ljudovali, posebno obilazeći kao novinari brojne muzičke festivale, kulturne i društvene manifestacije, različite koncerte, izbore za ljepotice i missice i tome slično, ne znam samo kada je imao vremena ispisati te svoje brojne gomile intervjua, reportaža, izvještaja? Sjećam se da je bio najupućeniji u stvaranje i afirmaciju sarajevske pop-rock škole, pa su me se dojmili njegovi ozbiljni intervjui sa Goranom Bregovićem, Kemalom Montenom, Davorinom Popovićem ili Zdravkom Čolićem, u ozbiljnom listu kakav je 'Vjesnik' bio. Koji je doduše bio informativno - političko glasilo, ali je nedjeljom pisao o svemu onome što je ljude zanimalo. A to, naravno, nije moglo proći bez Pavle Pavlovića i njegovog dugogodišnjeg doprinosa u otkrivanju, prezentaciji i afirmaciji brojnih lica koji su već bili ili će kasnije postati zvijezde širom bivše države koja se Jugoslavijom zvala.

Druženje u Zagrebu ratnih godina

Imao sam tu sreću, a Pavle Pavlović izbjegličku nesreću, da skoro pola godine zajednički provedemo u vihoru ratnog Zagreba 1993. godine, gdje su ga ratne neprilike iz Sarajeva donijele u svom putovanju u nepoznato ka dalekoj Europi.

Potom smo se godinama dopisivali, telefonski čuli, a nakon 16 godina razdvojenosti i sreli 2009. godine u Puli. Susret je bio sjajan, a kao što reče tada Pavle, čini mu se da smo mi ostali „isti i normalni“.

Kasnije je i internet napravio čuda, pa smo bili u stalnom virtualnom kontaktu, a ja sam redovito pratio i čitao njegove sjajne priče o malim ljudima iz velikog grada. Ili zapravo, sjajne eseje o malim ljudskim sudbinama u velikim životnim preokretima, koje je rat i prinudni odlazak iz Sarajeva u Europu nametnuo. 

Kako je tih fantastičnih priča bivalo sve više i više, nagovarao sam tvrdoglavog Paju da se potrudi i da ih ukoriči. Da ostanu zapisane na papiru za vječnost. Da se ne izgube u bespućima interneta i kompjuterskog doba. Poslušao me i objavio sjajnu knjigu pod naslovom 'Balkanski mafiozo'.

Uz njoke s boškarinom i hladnu kapljicu malvazije, kojih je Pavlović veliki ljubitelj, ćakule o medijima nekad i danas potrajale su do duboko u noć.Tako je to kad se braća po novinarskom peru nađu, pa krenu ćakulati o profesiji, koja je i više od života. (Damir Strugar)