'Odlična vijest: Uljanik je napokon prestao trošiti naš novac'

Dobra vijest - Uljanik je u stečaju, napokon je preostao trošiti vaš novac. Samo na jamstva za propale gradnje svaki građanin ove zemlje platio je, brat-bratu, 1000 kuna, dakle četveročlana obitelj 4000, ne računajući milijarde koje su već dobili za restrukturiranje, a koje su očigledno pojeli i popili, piše Goran Vojković u komentaru na Indexu koji prenosimo u nastavku.

Sve je u toj firmi bilo pogrešno - kao prvo, najvećeg suvlasnika, radnike i bivše radnike, a koji su imali dionica otprilike koliko MOL ima u INA-i, uopće nije bilo briga za upravljanje firmom! Nisu imali ni udrugu malih dioničara. Dok su državni novci i subvencije stizali, dok se dijelilo "šakom i kapom" jer, eto, u pitanju je "strateška industrija" (zanimljivo, zašto to nije recimo IT?), najveću skupinu dioničara nije apsolutno bilo briga odakle dolazi novac za njihove plaće i njihove guze.

Staro je hrvatsko pravilo: "Dok plaća stiže - ne talasaj!" Tek su prošle godine pokušali (neuspješno) organizirati neku udrugu dioničara i sakupiti barem 10% dioničara. U firmi ovakve vlasničke strukture radnici su mogli imenovati većinu uprave i nadzornog odbora, ali nisu. Mogli su preko svojih predstavnika nadzirati poslovanje, ali nisu. Mogli su puno, ali po starom hrvatskom običaju sve su ostavili državi i politici - valjda da se netko iz politike ne naljuti. Svi su sve znali - i svi su šutjeli.

Po starom jugoslavenskom običaju bilo je bitno da je "knjiga narudžbi" puna - bez obzira rade li se brodovi uz dobit ili gubitak. Jer, naravno, tu je "država" da uskoči poreznim novcima ako se brodovi grade ispod cijene. Ali kako je barunica Thatcher jednom lijepo rekla: "Socijalizam traje dok ne nestane tuđeg novca." U ovom slučaju nije baš da je nestalo proračunskog novca, HDZ bi ga trpao i dalje u rupu bez dna, ali Europska unija, hvala joj, zabranila je sufinanciranje privatnih firmi na ovakav način. To je bio kraj. Poljska, bitno veća država od nas, gdje je brodogradnja imala i bitno veću političku vrijednost jer je u Gdanjsku osnovan sindikat Solidarnost i gdje je politički rad započeo Lech Walesa, od 26 brodogradilišta sačuvala je samo tri. Tri koja su se prilagodila ne rade sada samo brodove, ali rade s dobiti.

Jedno je osnovno pravilo proizvodnje i trgovine: "Kupi jeftino, prodaj skupo." U poslovanju se mora imati dobit ili propadate. Da sada odemo do nekog starog nepismenog pastira, tamo na tromeđi Kosova, Albanije i Sjeverne Makedonije, savršeno bi nam jasno objasnio da ako ideš u proljeće s nekim brojem od X ovaca na planinu, očekuje se da se na jesen vratiš s brojem X+Y ovaca, da te ovce budu pune vune za šišanje i vimena za mužnju kako biste dobili sir i drugo. Inače si džaba radio. Ako se vrati s pola gladnog stada - te zime će i on i obitelj gladovati.

U poslu gdje se troše neki resursi i vrijeme, bilo to čuvanje ovaca ili izgradnja brodova, na kraju moraš zaraditi ili propadaš. Zna to svaki pa i nepismeni seljak, pa valjda bi trebali znati i fakultetski školovani članovi uprava i posebno političari. Brodogradilište na kraju godine mora iskazati dobit – ili ga neće biti, ako se nešto radi iz "sentimentalnih vrijednosti", onda se za to osnuje kakva udruga i financira osobnim, privatnim novcem.

U suludoj hrvatskoj ekonomiji uzimane su milijarde novca poreznih obveznika kako bi se sufinanciralo, na ovaj ili onaj način, ono što se zove "strateška industrija". A ta "strateška industrija" se onda ponašala upravo onako kako se ponaša čovjek koji prima rentu - zašto bi se uopće trudio oko novih tehnologija, lova na nova znanja i reformi na koje je prisiljena svaka firma na tržištu? Dosta je raditi kao i do sada, lova ide, zašto bi išta uopće mijenjali?

Točno smo znali što će se dogoditi s brodogradilištima - jer se to već dogodilo u većem dijelu Europe, opstaje samo ono što je vrlo specijalizirano, modernizirano i robotizirano - za sve drugo tu su azijske zemlje gdje se proizvodi masovno i jeftino. Kako je brodogradnja nekada išla? Jednostavno, nije bilo azijske proizvodnje. Svijet se mijenja. Za 20 godina će kukati posljednji proizvođači automobilskih motora s unutarnjim izgaranjem jer će njihove proizvode trebati samo tehnički muzeji.

U proizvodnji moraš pratiti vrijeme i moraš na kraju godine ostvariti dobit. Postoje industrije koje su godinama u minusu, jedan Amazon je godinama samo trošio novac ulagača, ali postojali su ljudi koji su u njega vjerovali, uplaćivali svoj novac i čekali da se taj novac vrati kroz skuplje dionice. Zanimljivo, nismo takve vidjeli u Hrvatskoj, nitko od ovih što danas plaču i rade komedije s proglašenjem "Dana žalosti" nije rekao: "Vjerujem u Uljanik, evo dajte obveznice, ulažem svoju životnu ušteđevinu!" Nitko se u ovoj Hrvatskoj nije našao da dobrovoljno uloži u tu firmu očekujući sutra dobit - jednostavno jer nitko u to ne vjeruje. Nitko tko danas plače po društvenim mrežama ne viče: "Evo moj privatni novac, uložit ću u Uljanik!"

Proračunska pipa je presušila. Prestali su se s današnjim danom trošiti milijarde novca poreznih obveznika. Kamo sreće da tako naprave s HŽ-om i još hrpom državnih firmi - ukidanjem bilo kakvih izravnih subvencija države (mogu se javiti na natječaj za razvojne i slične projekte) te privatizacijom 1400 od 1450 državnih firmi. Državi treba ostaviti samo 50-ak firmi koje su prometni i slični faktični monopoli.

Država i politika nisu tu da bi upravljale privredom, već da bi stvorile uvjete za razvoj privrede. Da je drugačije, DDR bi proizvodio Mercedese, a Zapadna Njemačka Trabante. Hoćete zdravu privredu? Osigurajte male poreze i jednostavnu administraciju te pustite firme da se grade i razvijaju. Ali onda nema mjesta za smjestiti rođu u komunalcu i namjestiti ugovor za kuma te uvaliti tetku na mjesto općinskog referenta? E, pa ne ide sve. Ili ćemo graditi zdravu državu zdravog tržišnog gospodarstva, ili balkansku mehanu za kumove i rodijake, ne ide i jedno i drugo.

Za svakoga tko u ovoj zemlji pošteno radi i želi ovu zemlji graditi na zdravim osnovama, stečaj Uljanika je dan za slavlje. Propala je upravo jedna od firmi koje su simbol onoga što je u gospodarstvu loše - političko sponzoriranje i partijsko vođenje te borba za bolju prošlost. Model po kojem je vama građanima uzimano kao bi zarađivali neki drugi. Potpuno suluda ekonomija gdje prosječan hrvatski građanin sufinancira strane proizvođače repromaterijala i strane naručitelje brodova!

Klasična brodogradnja je davno izvan fokusa razvijenih zemalja - one već uvelike rade na projektima autonomnih brodova. Nešto što ako spomenete u Hrvatskoj možete očekivati ili nerazumijevanje ili viceve. Zato jer smo mi pametni, a Norvežani koji su već propisima uredili prvi poligon za razvoj autonomnih plovila valjda glupi. Vidi se u razlici ako ne IQ-a, onda BDP-a kome bolje ide, Norvežanima ili nama, piše Vojković za Index.