bilo je teško, ali se izvukao

'Jedva čekam susret s Bogom u vječnosti. Nimalo se ne bojim smrti'

0
Dario sa suprugom Josipom i sinom Emanuelom (foto: Glas Koncila)
Dario sa suprugom Josipom i sinom Emanuelom (foto: Glas Koncila)

Nakon što je prošao 16-godišnju dramu odvikavanja od droge, Dario Tepeš odlučio je svoj život posvetiti Crkvi i promicanju kršćanskih vrijednosti. Danas je zaposlenik Laudato televizije na poslovima marketinga i promocije, aktivan je u poduzetništvu zajednice »Cenacolo« i odrađuje organizacijske sadržaje u molitvenoj zajednici »Srce Isusovo«. Suprug je i otac dvoje djece, ispunjen je obiteljski čovjek, koji rado svjedoči svoj životni put, piše Glas Koncila s čijih stranica prenosimo članak u nastavku.

»Mama nam nije uspjela usaditi neke vrijednosti«

Dario je rođen 6. studenoga 1973. u Zagrebu. Mama mu je Mirna, djevojački Jugovac, rodom iz Poreča, ugostitelj po zanimanju, kuharica, konobarica, umirovljena vlasnica restorana u Samoboru. Tata mu je bio Krešimir Tepeš, Zagrepčanin, strojarski tehničar, radio je kao privatnik i u poduzeću INA-trgovina. Pokojni je od 1994. Umro je od moždanoga udara. Njih su se dvoje upoznali u Zagrebu, gdje su se i vjenčali. Skrasili su se s Krešimirovom obitelji na Trešnjevci. Tamo su živjeli do 1980., kada su se preselili u Samobor gdje su kupili kuću. Nakon Darija dobili su 1976. i kćer Marinu. Ona je završila srednju turističku i ekonomsku školu, završila je i višu ekonomsku, radi u poduzeću koje se bavi ugostiteljskom opremom i sitnim inventarom. Bila je udana, ima dvoje djece, žive u Samoboru, zajedno s mamom Mirnom.

»Naša je mama vrhunska domaćica«, pripovijeda Dario. »Vrhunska je skrbnica, radnica, vrlo je požrtvovna, brižna, izrazito ljubazna, gostoljubiva. Osjećajna je, veliki je prijatelj. No nije nam uspjela usaditi neke vrijednosti koje su jako važne. Nije ih ni ona sama dobila pa nam ih nije ni mogla dati. Težila je za svjetovnim, a ne za nebeskim. Ona je iz velike obitelji, došla je u Zagreb trbuhom za kruhom iz velikoga siromaštva. Zato se znalo činiti da joj je posao važniji od nas djece.

Zna mama što je kršćanstvo, ali ga nije spoznala u punini. Pokojni otac bio je iznimno dobar čovjek, prijatelj, društven. No nije mi bio pravi primjer zemaljskoga otca, nikad mi nije mogao dati ono što nije dobio. Dida je bio rabijatan tip, grub, bilo je u njemu puno alkohola. Onda me i tata bez veze kažnjavao, a mama je štošta kupovala kako bi dobila mir u kući. Jako sam bio navezan na mamu, izrazito, čak i patološki. Teško mi je zato bilo odrezati tu pupčanu vrpcu i prionuti uz ženu. A to je jedino ispravno. Roditelji su se dobro slagali do tatine ovisnosti o alkoholu i do raka limfnih čvorova koji je dobio. Preživio je, ali je umro mlad, sa 49 godina.«

»Razbio sam sve stolce u školi«

»Nedostajalo mi je obiteljsko zajedništvo. To je velika rana. Sanjam idealnu obitelj za stolom. Nedjelja je jako bitna. Danas to snažno potenciram i živim. Ali mi je dugo trebalo da to shvatim i da zaživim. Roditelji nas nisu odgajali u pravoj vjeri. Bili su tradicionalni vjernici. Išli su u crkvu samo kad su morali. Blagdane smo doma slavili po tradiciji. Obje su bake bile praktične vjernice, išle su u crkvu, molile, baka me vodila na Kamenita vrata. One su mi u djetinjstvu usadile vjerske temelje. Produkt moga obraćenja u vjeri koje mi se u životu dogodilo jesu moje baka i mama. I mama je počela moliti kad mi je trebalo pomoći. Ona i danas moli. Do moje sedme godine živjeli smo u Zagrebu, s tatinom braćom. Bilo nas je puno, interesantno je bilo.

Stanovali smo na Remizi, u gradu, bilo je živo, dinamično. A u Samoboru je sve bilo mirno, kuća je bila izvan centra. U novoj sam sredini završio osnovnu školu. Super mi je bilo. Profesori su bili dobri, vrhunski, društvo kvalitetno. Bili smo jedino nas dvojica, trojica hahara. Prolazio sam s vrlo dobrim, ali sam imao devijacije u ponašanju. Razbio sam sve stolce u školi, njih više od 300, odrezao sam grijanje, podržavao sam Pavelića i 10. travnja, crtao kukaste križeve.

Valjda sam se htio dokazivati, bio sam željan pažnje. Ponašao sam se kao pes koji je pušten s lanca. Dobio sam prostor pa sam se pokazivao. Tata je bio prestrog. Dobivao sam ukore, u školu je dolazila policija pa sam obećavao da ne budem više. Ali sam krao dnevnik u školi, ispravljao si jedinice, lagao sam puno, stalno sam nešto muljao. Bio sam u kaznama, klečao sam na kuruzi, šodru, nije pomagalo, iz inata. Jedva sam čekao da napunim 18 godina i da se mogu pošorati sa starim.«

»U trećem srednje počeo sam pušiti marihuanu, hašiš«

»Roditelji su se rastali baš uoči moje punoljetnosti. Tada se proširio moj prostor manipulacije. Nitko nije imao kontrolu nada mnom. Kad mi nije pasalo kod tate, otišao sam mami i obratno. Krao sam im novac, častio sam ekipu u lunaparku. Htio sam biti u centru pažnje. U 3. srednje sam vodio ekipu u Interkonti na ručak. A na samoj sam nastavi bio solidan.

O osnovnoj sam išao na dramsku, recitatorsku, naučio sam svirati gitaru. Moji su mi htjeli i mogli priuštiti sve što sam htio. Sve sam imao, i motor i markirane majice, pernicu na kat, mirišljave gumice. I tenis sam igrao u klubu, nogomet pomalo. Malo sam išao i na karate. Individualac sam pa mi je tenis sjeo. Tenis sam igrao od četvrtoga razreda osnovne škole do kraja srednje.

Za srednju sam izabrao ugostiteljsko-turističku u Zagrebu. Putovao sam iz Samobora. Jako mi je dobro bilo. Prolazio sam s vrlo dobrim. I bio problematičnoga ponašanja. U trećem sam razredu srednje počeo pušiti marihuanu, hašiš. U to je doba bila inflacija pa je oko mene bilo nenormalno puno novca. Sve sam mogao. Materijalne su mi mogućnosti bile jako velike. No precijenio sam sebe. Nisam cijenio rad svojih roditelja. Ponašao sam se kao rasipni sin. Roditelji mi nisu mogli ništa.

Ekipa je u srednjoj školi bila luđačka. U ugostiteljsku su školu išli đaci s lošijim vladanjem. Maturirao sam s odličnim 1991. Otišao sam u Njemačku k tati. On se tamo bio preselio prije rata. Ostao sam pet, šest mjeseci. Pa sam se vratio 1992. i otišao u Hrvatsku vojsku u Jastrebarsko. Bio sam regrutiran. Pa sam ostao deset mjeseci. U vojsci sam upoznao heroin. I onda je počela ovisnička drama koja je trajala 16 godina, od 1992. do 2007. Bolji osjećaj od heroina jedino je susret s Bogom.

Droga mi je obuzdavala sve slabosti, predrasude, manjkavosti, dobivao bih osjećaj lažne slobode, nije bilo osjećaja straha. U početku sam si heroin davao povremeno, a onda svaki dan. Nakon godine dana postao sam svjestan da sam ovisan. Najprije sam si objašnjavao da kontroliram situaciju. Definicija je heroina da puno obećava, malo daje i sve uzima. Predao sam se tomu zlu. I stopio se s heroinskom kugom devedesetih. Heroin u meni moji nisu primjećivali. Pazio sam na doze, a novca je bilo. Radio sam u restoranu kod mame i snalazio se.

Zapravo sam vodio restoran, išao u nabavu, bio s ljudima. Bio sam moćan manipulator. Jako sam ulagao u svoju vanjštinu, uvijek sam bio uredan, moderan, nikad nisam izgledao kao klošar. Da imam problem, mami sam priznao 1993. Dobro je reagirala. Odmah je ponudila pomoć. Vodila me privatno dr. Veljku Đorđeviću. Skrivali smo moju ovisnost od okoline, tajili. Zato sam išao privatno.«

»U Španjolskoj sam se prvi put susreo s Biblijom«

»Doktor mi je dao terapiju, razgovarali smo. Nije mi pomoglo. Uzimao sam i terapiju i heroin istodobno. Zatim sam otišao prof. Slavku Sakomanu u Vinogradsku. Krenuo sam na grupnu metadonsku terapiju. Tjedno sam išao na kontrole. Metadon mi je još više produbio ovisnost. Imao sam puno kriza, nije mi smanjilo želju za heroinom. Odlazio sam na razne terapije, na psihoterapije da si pomognem, na vježbe disanja, autogene treninge. Ništa mi nije pomoglo. Išao sam i u Beograd na čišćenje, pio sam blokatore. Sreća pa smo imali novca. Trajalo je to godinama, restoran i terapija u kombinaciji.

Već 1994., kada mi je umro tata, doznao sam za ‘Cenacolo’. Za mene su to tada bili luđaci koji kleče svaku noć pred nekim željezom. Krstili su me kao dijete u crkvi sv. Marka Križevčanina u Zagrebu. Pričešćen sam u župi sv. Anastazije u Samoboru. Tada sam išao na župni vjeronauk, čak sam i ministrirao. Volio sam časnu Karmen koja se bavila nama djecom. Zapravo sam zbog nje išao na vjeronauk, bila mi je sjajna. Imala je poseban osmijeh i u sebi posebnu dobrotu.

Do krizme nisam uspio doći. Krizman sam u ‘Cenacolu’. Godine 1998. otišao sam u crkvu sv. Križa u Siget. Tamo su se okupljali ovisnici koji žele ući u ‘Cenacolo’. Nije mi se sviđalo. Jer su govorili da treba ići u Međugorje i tamo tuckati kamenje. Pa sam odredio da idem u komunu u Španjolsku, u protestantsku zajednicu koja liječi ovisnike. Lagali smo da idem van učiti strani jezik. Bilo je to 1999. U Španjolskoj mi je bilo zanimljivo i dinamično. Tamo sam se prvi put susreo s Biblijom, riječi Božjom. Živio sam sa Španjolcima, Portugalcima, Marokancima.

Nitko nije govorio engleski. Bio sam kao Pale sam na svijetu. Sa sobom sam stalno nosio Bibliju i španjolski s izgovorom. Nakon tri mjeseca progovorio sam španjolski. Pa sam postao blizak s jednim mudrim Kolumbijcem. Na kraju sam sreo jednoga dečka iz Hrvatske. Ostao sam godinu dana. Potisnuo sam ovisnost. Nisam uzimao drogu. Fizički sam radio. I dobro sam se osjećao.«

»Trebalo je prihvatiti prave kršćanske vrijednosti«

»Nakon povratka doma s jednim sam prijateljem 2000. godine osnovao poduzeće. Uvozili smo kavu, alkohol, čokolade. Dobro nam je išlo. I dalje sam živio kod mame u Samoboru. Bez heroina sam izdržao godinu dana. U to sam vrijeme upoznao curu Petru s kojom sam 2002. postao otac. Kao izvanbračna zajednica živjeli smo od 2001. do 2006. Sin Dario je do prije dvije godine živio s mamom, sada je sa mnom i mojom obitelji. Ide u srednju ekonomsku školu u Samoboru pa je preko tjedna kod moje mame, a preko vikenda kod mene u Zagrebu. Nakon nekoga vremena izišao sam iz poduzeća i nastavio raditi kod mame u restoranu.

Godine 2007. odlazim u ‘Cenacolo’ u Varaždin, u bratovštinu sv. Josipa radnika. Prije toga sam bio prekinuo s Petrom. Teško sam priznao da sam tu gdje jesam i da se moram mijenjati, ne svojom, već Božjom voljom. Postulati ‘Cenacola’ bili su mi glupi i nevjerojatni, ali sam poslije shvatio da se tim načinima u toj zajednici klešu duša i srce. Jer droga iz tijela brzo iziđe, ali je u komi psiha, duh. Najteže je postići ravnotežu između duha i tijela, tj. puta prema Bogu, Kristu, vječnosti.

Trebalo je prihvatiti poslušnost, poniznost, rad, dijeljenje, darivanje, pomaganje, žrtvu, prihvaćanje stvarnosti, slabosti, prihvaćanje sebe, spoznaju da je netko bolji. Trebalo je prihvatiti prave kršćanske vrijednosti. Teško mi je bilo prihvatiti i jezik ljubavi. A to je često i ‘ne’, što mi je prije bilo neprihvatljivo. Nisam mogao prihvatiti ni primanje jer ja sam uvijek davao. Bilo mi je poniženje da mi netko opere gaće i čarape. Primati jednako davati jest prekrasno. Divno je kad iskreno primaš od drugoga.«

»Sv. Josip mi je otkrio da Bog postoji«

»Nakon deset mjeseci iz Varaždina sam bio prebačen u Vrbovec. U toj sam zajednici ostao do kraja, do 2011. Uvijek Bog odredi kad je kraj. Imaš želju, cilj, želiš stati iza svoje riječi. I ostati još godinu dana iz zahvalnosti. Tri sam godine bio kuhar u ‘Cenacolu’. Na meni je bila sva briga oko hrane. S. Elvira, koja je osnovala ‘Cenacolo’, preporučivala je da se u zajednici ostane tri godine. Dugo je potrebno da bi se čovjek očistio. Droga brzo ode, ali prošlost grijeha pritišće, prisutan je osjećaj stalne krivnje.

Važno je steći i konstantu u radu. Meni je najviše pomogao rad u vrtu na zemlji. A duhovna dimenzija, pouzdanje u Boga, ključ je svega. Meni je Bog svoju prisutnost pokazao posebice preko sv. Josipa 2011. Čudesna je njegova prisutnost u mom životu, njegova providnost i zaštita, sv. Josip mi je otkrio da Bog postoji i da Bog čuje moju molitvu. U Vrbovcu nam je nedostajalo hrane. Nas trojica, zaduženi za kuhinju, odlučili smo moliti devetnicu sv. Josipu za hranu. Ustajali smo na molitvu u dva u noći. U tih sam devet dana shvatio da je sv. Josip najmoćniji. Četvrti dan devetnice došao nam je jedan auto. Izišla je gospođa s punim gepekom vrhunske hrane, onakve kakvu ni maštali nismo. Peti dan došle su četiri hladnjače pizza, kroasana, a osmi dan došao je kamion s pet i pol tisuća čokoladnih museva i na tisuće jogurta.

Deveti dan jedni su nam ljudi dovezli šunku, sir i kolu. Odmah nakon toga na vrata nam je došla jedna bakica prositi hranu, rekla je da ima bolesnoga sina. Shvatili smo da nam je to sam Isus pokucao na vrata da vidi hoćemo li mu uzvratiti ljubav. Nakon svega smo imali zahvalno klanjanje. Duhovnik don Ivan Filipović vodio nas je kroz sve to. On je zadužen za duhovnu skrb u svim zajednicama ‘Cenacola’. Naučio sam u toj životnoj situaciji da se u Boga može sve izmoliti.

Ako ne dobiješ to što si molio, izmolio si nešto drugo, još jače. Treba se pustiti njegovoj volji, to je najjače. Bog ima rješenje za sve probleme. Prije nego što se Boga ište, već se dobije. Samo treba vjerovati. Bog sve može promijeniti. Samo ga treba moliti. Kad Bog čuje iskreni vapaj, on djeluje. Treba ga osluškivati, čekati, iako to možda ne vidimo odmah.«

»Danas imam divan obiteljski život«

»Nakon ‘Cenacola’ došao sam mami. Radio sam s njom godinu i pol, ponovno sam vodio restoran. Bio sam poslao 642 molbe za posao. Nigdje me nisu primili. Zato sam morao raditi kod mame. A onda sam se i oženio. Supruga je Josipa Abramac, rođena 1978. Iz Drniša je, diplomirana je ekonomistica zaposlena u struci. Upoznao sam ju ispred crkve sv. Ante na Svetom Duhu. I to na klanjanju koje je tamo bilo subotom. Godine 2012. vjenčao nas je don Ivan Filipović.

Skrasili smo se kod supruge u njenom malom stanu na Malešnici u kojem smo i danas. Sina Emanuela dobili smo 2013. On nam je Božji dar, milost i blagoslov. Ide u vrtić. Supruga je predivna osoba, izmoljena je. Ona je blagoslov, potvrda Boga živoga. Don Ivan Filipović postio je za moju ženu tri godine srijedom i petkom. Danas imam divan obiteljski život. Oboje smo u vjeri, aktivni smo, članovi zajednica, posvećeni smo. Živimo u župi Bezgrješnoga začeća BDM na Malešnici. Tamo obiteljski odlazimo na misu. Na misu rado odemo i na Jarun u Svetu Mati Slobode. Rado se tamo družimo s prijateljima.

Moja ključna vjernička aktivnost vezana je uz molitvenu zajednicu ‘Srce Isusovo’ u Palmotićevoj i uz zajednicu ‘Cenacolo’. U ‘Srcu Isusovu’, osim što molim u zajednici, pružam organizacijsku potporu oko hodočašća i u organizaciji Hoda za život. Također i ‘ribarim’, odnosno razgovaram s kandidatima za ‘Cenacolo’, svjedočim vjeru, svoj put, da je Bogu sve moguće. Za osobne me susrete traže i mladi koji nisu ovisnici. A u ‘Cenacolu’ pomažem bivšim ovisnicima oko zaposlenja.

Pokrenuli smo društveno, socijalno poduzetništvo. Osnovali smo zadrugu ‘Pontes salutis’ (mostovi spasa), kojoj je zadaća zapošljavanje mladih koji su u nepovoljnom položaju u društvu. Vodio sam 15 ljudi, bavili smo se proizvodnjom suvenira i korporativnih poklona. I dobro nam je išlo. Sedam sam godina to radio. A od 1. veljače ove godine zaposlenik sam Laudato televizije na poslovima marketinga, promocije, promotor sam misije Laudata, kršćanskih i obiteljskih vrjednota.

U Laudatu mi je super, odlično sam se snašao. Ovaj čas se jako puno bavim organizacijom koncerta ‘Progledaj srcem’ 11. svibnja u Areni. Tražim sponzore, organiziram medijsku promociju. Volio bih naći pokrovitelje programa za djecu i mlade na Laudatu. Golicaju me animirani, dokumentarni sadržaji koji potiču djecu na vrijednosti i dobar odgoj. Zbog svega sam cijeli dan u pokretu, živim dinamično. Taj mi angažman daje poticaj za dobro, liječi me, krči mi put prema vječnosti.

Jedva čekam zelenu dolinu, susret s Bogom u vječnosti. Nimalo se ne bojim smrti. Zahvalan sam Bogu što me na mojem trnovitom putu nije napustio i što je učinio da postanem ravnopravan član društva, i svjedok kršćanskih vrijednosti. Sa željom da svijet bude ljepši i drugačiji. Davanje i primanje podrazumijeva žrtvu koju je Isus dao za nas. Njegova beskrajna ljubav nikoga ne može ostaviti ravnodušnim. Isusa svakodnevno trebam. Nema dana da mu ne zavapim: ‘Prijatelju, trebam te!’«, objavio je Glas Koncila.

 

loading...

Posljednji komentari

Povezane vijesti

Najnovije vijesti

Istarski Forum

Za sudjelovanje u Istarskom Forumu potrebna je prijava ili registracija i izrada profila

Prijava ili Registracija korisničkog računa