'Ako budem dočekala stotu želim je proslaviti u restoranu' (video)
Ljuba Mikuljan iz Novih zgrada u Labinu ovog će ljeta proslaviti 97. rođendan. Još uvijek vitalna i puna života dočekala nas je u svom stanu u društvu kćerke Slavice Belavić. Iako nešto slabijeg vida i malo slabije pokretljivosti, svojim izgledom nikako ne pokazuje godine koje nosi.
Rođena je 19. svibnja 1922. godine u mjestu Mihelići kraj Poreča. No, uz to je mjesto vezan tek djelić njezinog dugog života, prvih 16 godina. Ljuba je odrasla u siromašnoj obitelji Mušković, uz majku Katarinu, oca Tomaža i dvojicu braće. Završila je četiri razreda osnovne škole, dva razreda u Poreču i dva u Žbandaju.
Obitelj Mušković se u Labin doselila 1938. godine i to najprije u zaseok Šparići na Brdu. Otac je došao dva mjeseca ranije kako bi se zaposlio u labinskom rudniku. Tada šesnaestogodišnja Ljuba počela je raditi u Krapnju, kao sluškinja u talijanskoj obitelji Pellegrini.
„Moram reći da su bili jako zločesti, čak sam i ruku slomila dok sam služila kod njih. Nakon njih sam služila u obitelji Radigieri za koje imam samo pohvalne riječi. Za mene su bili najbolji ljudi na svijetu. U vrijeme rata, 1943. godine, htjeli su me povesti sa sobom u Italiju, u Toscanu, ali me majka nije pustila“, prisjetila se Ljuba svojih prvih godina na Labinštini. U međuvremenu se njezina obitelj preselila na Kapelicu.
Prisjetila se i kako je vlakićem Parenzana putovala 16 sati do Trsta, gdje je po preporuci svojih poslodavaca otišla na kontrolu ozlijeđene ruke. Inače, na previjanje je na labinski Dom zdravlja pješačila od Kapelice.
MLADA PARTIZANKA
Umjesto odlaska u Italiju Ljuba se 1945. godine priključila partizanima. Obitelj je u to vrijeme živjela u naselju Starci a Ljuba, koja je već bila punoljetna, sudjelovala je u prikupljanju hrane i odjeće za partizane. Na starom vojničkom biciklu kojeg su joj, kaže, posudili iz Komiteta, vozila je od Labina do partizanskog garnizona u Puli, a sve kako bi posjetila ranjenog brata.
Svog supruga Josipa Mikuljana iz Barbići, koji je za to vrijeme s partizanskim odredom bio na ličkom ratištu, upoznala je nakon završetka rata. Po zanimanju je bio mehaničar, a radio je kao nadzornik u Istarskim ugljenokopima Raša.
Inače, Josip i njegova majka bili su među preživjelima nakon masakra koji se desio 1943. godine, kada su u jednom danu njemački nacisti strijeljali većinu stanovnika sela Barbići i Kunj pa su se te godine doselili u Rašu.
VJENČANJE I ROĐENJE DJECE
Ljuba i Josip vjenčali su se 1946. godine, najprije u matičnom uredu u Labinu, a na radost njihovih roditelja uslijedilo je i crkveno vjenčanje. Ljuba se prisjetila i vjenčane haljine koju je sama sašila od materijala kojeg je kupila na sindikalne bonove te šivanih „škarpeta“, ili sirotinjskih krpenih cipela.
Supružnici Mikuljan su u braku dobili troje djece. Najstariji sin Mirko rođen je 1947. i živi u Medulinu, godinu dana mlađa Slavica živi u Labinu, dok je najmlađi Davor, rođen 1961. godine.
Obitelj Mikuljan je najprije živjela u Raši, zatim u labinskim Kazakapama, a u Nove zgrade su se doselili 1954. godine, iste godine kada su i izgrađene. Ljuba je bila poznata krojačica iz Novih zgrada, koja je svima šivala 'škarpete' i 'štramace', tzv. štep deke ili nadmadrace.
„Nisam uvijek brojila koliko sam sašila škarpeta, ali sjećam se da sam ih jedne godine sašila 74 para“, priča Ljuba i dodaje kako već godinama ne šiva.
Sa suprugom Josipom, koji je cijeli radni vijek proveo u labinskom rudniku, proživjela je 46 godina. Ljuba je radila u tadašnjem Hotelskom poduzeću Rabac, gdje je u praonici rublja odradila 13 sezona. Godinama je skrbila o starim roditeljima a kasnije, punih 13 godina, i o bolesnom sinu Davoru. Sin je preminuo 2011. godine u 50. godini života.
Iste tragedije su proživjele njezina majka koja je svog sina izgubila 1942. kada je imao 24 godine, a potom i kćerka Slavica Belavić, čiji je sin tragično stradao 2004. godine u 33. godini života.
Ljuba je odgojila četvero unučadi: Danielu, Ivicu i pok. Igora Belavića, te Bojanu Mikuljan, kćerku pokojnog sina Davora. Blagoslovljena je i s četvero praunučadi, među kojima su već i mnogi odrasli. Najstariji je Florian (26), zatim slijedi Daniel (20), Manuel (15) te sedmogodišnja Katarina. Jedini potomak obitelji Mušković je njezin nećak Valter, sin njezina pokojnog brata Tilija, koji živi u Labinu.
BROJNI POTOMCI
A svi oni zajedno su, kaže nam, njezin lijek za dugovječni život, pa se unatoč tuzi koju je proživjela ne predaje. „Sretna sam da se mogu sama oprati, da još mogu skuhati nešto što sama poželim. Ne moren samo ležat i sjedit, bez niš delat, rekla je ova simpatična nonica. Dodaje i kako je mažena i pažena od svoje kćerke i zeta. Kćerka Slavica otkad je u mirovini svakodnevno dolazi, a u posljednje vrijeme i prespava u stanu kod majke.
„Nedaj Bože sto let!“, rekla je Ljuba na pitanje imali posebnih planova za taj jubilej, ali ako ga ipak bude, obitelji veselo poručuje kako stoti rođendan želi proslaviti u restoranu. A mi joj želimo da uživa u zdravlju i ljubavi koju je zaslužila noseći sve te godine na svojim ramenima. (Tekst: Divna Knežević, foto i video: Roberto Matković)