'U Venezueli bi vas zbog dobrih tenisica ili mobitela ubili na ulici'

Vlado Licul postao je vlasnik farme Bio Adria Čepić uloživši svoj kapital stečen u Venezueli, zemlji koja ovih dana prolazi kroz tešku političko-ekonomsku krizu i klizi ka humanitarnoj katastrofi. Licul iz prve ruke poznaje prilike u toj zemlji i zato je zanimljiv sugovornik.

U Venezueli je vodio tvrtku za servis u naftnoj industriji: mjerne stanice, kontrola pritiska, vakuuma i sl. Nalazila se u najvažnijoj venezuelanskoj luci Puerto Caballo, gradu veličine Rijeke smještenom na obali Karipskog mora, dvjestotinjak kilometara od glavnog grada Caracasa. Zbog sve lošijih uvjeta poslovanja tvrtku je praktički zatvorio prije šest godina.

„Imamo zaposlenu samo jednu službenicu, koja brine o preostalim magazinima. Ako ih u međuvremenu nisu pokrali, a poduzeti ne mogu ništa. Zadnji put sam u Venezueli bio u siječnju 2018. godine i jedva sam dočekao da se vratim u Hrvatsku. Inflacija je tada iznosila 1.700.000 posto, a sada je već na 2.800.000 posto! Ljudi satima stoje ispred prodavaonica kada se pročuje da bi u nju mogla stići neka roba. Ako nosite dobre tenisice ili razgovarate na novi mobitel, mogli bi vas ubiti smo da vam ga otmu. Ako trebate na primjer hemodijalizu, a ne uspijete na crnom tržištu naći preparat, osuđeni ste na smrt“, ispričao nam je.

Obećana zemlja 70-ih godina

Venezuela se činila obećanom zemljom kada je 70-ih godina emigrirao u nju. Dok 1978. godine nije otvorio vlastito poduzeće, radio je za tvrtku u kojoj je među ostalim montirao astronomski opservatorij na 4.600 metara visokim Andama.

„Nafta je u to doba bila jeftina, a političari su puno majnje krali, pa je ostalo za socijalne programe. U Južnoj Americi je općenito 50-ih godina zavladala tendencija nacionaliziranja svake industrije koja nešto znači: čeličana, rafinerija, elektro industrije... Razlog je što su političari htjeli steći kontrolu nad sindikatima, a time i nad biračima. U 80-im godinama počeo se pokazivati sav nedostatak takvog socijalističkog ekonomskog modela: svi su bili jednaki, nitko nikome ni zašto nije odgovarao i tvrtke su gomilale gubitke. Zato je počeo proces privatizacije, ali ne i u Vanezueli.

Razlog je taj što je Hugu Chavezu svojim idejma glavu napunio Deinz Dietrich, njemački ljevičar nastanjen u Meksiku, poznat  po tome što je napisao knjigu „Socijalizam 21. stoljeća“. To je moglo funkcionirati jer je cijena nafte porasla s 12 do 15 dolara na 115 do120 dolara. Novaca je bilo dovoljno pa je Chavez mogao kupovati hranu za narod, koji se počeo pitati zašto bi radio kad mu sve daje država“, objasnio nam je Licul.   

Propast Chavezovog socijalizma

Silazna putanja Chavezovog socijalizma počela je kada je cijena nafte pala na 40 do 50 dolara po barelu.

„Ambicije su bile velike, ali nije bilo kontrole nad investicijama, pa su milijarde otišle u propast. Uz to su političari počeli krasti, uobičajno je da dvadeset do trideset posto vrijednosti nekog posla odlazi u njihove ruke. Veliku ulogu imaju generali jer svaki vlastodržac treba nekoga koji će ga čuvati dok je na vlasti, pa im je Chavez morao dopustiti da kradu. Oni također omugućuju da se droga proizvedena u Kolumbiji i Boliviji transportira do venzuelanskih luka odakle se prevozi u SAD i Europu. Sada čuvaju Nicolasa Madura, koji je naslijedio Chaveza i čuvaju jedni druge i svi zajedno kao lopovska banda žive u luksuzu, a narod stenje u velikoj bijedi jer nema proizvodnje, pa nema ni novaca. Maduro je u prosincu prošle godine trebao raspisati predsjedičke izbore, ali znajući u kom smjeru ide situacija, on je to učinio u svibnju, dok je stanje još bilo donekle izdržljivo. A za izbore je vrijedila ona Staljinova: nije važno tko glasa, nego tko broji glasove“, kaže Licul.   

Juana Guaidoa, oporbenog čelnika koji se proglasio privremenim predsjednikom, Licul vidi kao spasitelja Venezuele. S obzirom da SAD ne isključuje vojnu intervenciju na Guaidovoj strani, nameće se pitanje je li moguće izbijanje građanskog rata.

„To je moguće, ali ne bi to bio nikakav novi Vijetnam jer Venezuelanci nisu agresivan narod, oni vole udobnost, druženje, dobre restorane. Osim toga, vojska je slabo hranjena, a nitko se neće boriti s praznim želucem i to još za bijedu u kojoj žive oni i njihove obitelji“, procjenjuje Licul.

Vlado Licul optimist

Također, vlasnik Bio Adrie je optimist glede raspleta situacije u Venezueli. „Ima puno mladih ljudi koji su voljni raditi, a ako se kompanije privatiziraju, oporavak industrije bi zahvaljujući nafti mogao biti vrlo brz“, kaže Licul.

Budući da je nafta početak i kraj svake priče o Venezueli, porazgovarali smo i toj temi. Najveća nalazišta nalaze se na istočnoj obali jezera Maracaibo i u delti rijeke Orinoco.

„Njihova nafte je jako gusta i ne može se izravno ni crpiti, ni prerađivati. U nju se injektira voda i vodena para da bi ju se moglo izvaditi, a poslije se miješa s vodom da bi se mogla transportirati do rafinerija. U njima se separira iz emulzije i miješa s lakšom naftom iz Meksika ili Bliskog istoka da bi mogla biti prerađena“, objasnio nam je Vlado Licul. (Tekst i foto: Robi Selan)