Eleonora Vlačić: Moja sjećanja na prognanike iz Vukovara
- Šta je to bilo s tatom? Aj, Pero, reci mi, šta je to bilo? Znam da mu je nešto, reci mi, molim te?
- …..(muk)
- Aj, odi po njega Pero, molim te!
- ….
- Reci mu da me nazove, da ga čujem malo, aj Pero, molim te - dio je suznog razgovora trinaestogodišnje Željke Pavlović, kojem sam bila slučajni svjedok, budući sam tih ratnih godina kao dosta mojih kolega zaposlenih u stručnim službama tadašnjeg Hotelskog poduzeća Rabac, posao odnosa s javnošću i urednika lista Rabac, zamijenila neko vrijeme poslom na recepciji.
Da nije bilo ratno vrijeme, bio bi to prekrasan posao. Ali slušanje tužnih razgovora kao što je ovaj na početku teksta, u hotelu Lanterna, gdje je u studenom 1991. godine bilo zbrinuto 450 prognanika iz Vukovara, Vinkovaca, Osijeka, Siska, Županje, Dubrovnika, Zadra, Škabrnje… bilo je jako bolno i mučno. Jer bilo ih je na stotine. Imala sam prilike razgovarati s mnogim prognanicima, zabilježiti njihove potresne priče o križnom putu do slobode, plakati s njima, tugovati, bodriti ih..
Istra se, istina, pobrinula da se ovom napaćenom narodu i njihovoj djeci barem djelomično ublaži tragedija koju su doživjeli. Mnogi se neće složiti sa mnom, ali mislim da ipak nismo dovoljno suosjećali s tim ljudima jer nismo shvaćali položaj u kojem su se našli. Jer, mi nismo osjetili rat, nismo osjetili granate, nismo bježali u bunkere, živjeli u tami, gladni i žedni…
Uz današnji Dan sjećanja na žrtve Vukovara 1991. i 27. obljetnice stradanja u Domovinskom ratu, osim tužnih davno ispričanih priča prognanika smještenih u Rapcu, prisjetila sam se i mog nedavnog posjeta Vukovaru, koji me nanovo prožeo najdubljim osjećajima.
Mislim da nitko ne može ostati ravnodušan dok stoji u zlokobnoj tišini i mraku nekadašnjeg hangara Veleprometa, danas Memorijalnog centra Domovinskog rata. U sredini prostorije gori svijeća oko koje se stalno vrte ispisana imena žrtava čije su fotografije na zidovima muzeja. Pročitala sam svako ime nevino nastradalih 263 osoba. Bilo mi je jako potresno u tom mraku gledati osobne stvari, naočale, ključeve, obiteljske fotografije, iskaznice… Prestrašno i prebolno.
Takvo je i Memorijalno groblje hrvatskih branitelja. Izaziva veliku tugu, ostajete nijemi, bez riječi... U sredini groblja postavljen je četiri metara visoki križ u kojem gori vječni plamen, pokaj njega 938 bijelih križeva. Ne znam kako izraziti riječima osjećaj koji me ovdje obuzeo. Možda će zvučati čudno, ali nisam mislila da groblje u to svojoj tuzi i boli može biti tako veličanstveno i dostojanstveno.
Da, osjetila sam veliku potrebu doći u Vukovar, posjetiti Spomenik na Ovčari, Memorijalno groblje, Muzej, Vodotoranj… i pokloniti se žrtvama. Mislim da mnogi naši sugrađani, osobito oni mlađi još ne shvaćaju što se događalo te 1991. godine, posebno na današnji dan 18. studenog. A znam da neki, unatoč tome što su bili na mjestu gdje su se događale stravične stvari, nemaju odveć emocije prema tome.
Ja sam osjetila potrebu ići u Vukovar, kao što sam osjetila potrebu da opet nešto napišem na današnji dan. Pisana riječ moje je sredstvo izražavanja, to je moj poziv i ovaj tekst moj je skromni doprinos da vukovarska tragedija i žrtva nikada ne padnu u zaborav. (Eleonora Vlačić)
