Kako se Lucijan Benolić protivio obrazovanju djece 'narodnih neprijatelja'
"Simo, pobogu, što je s tobom? Igraš se vatre, pretjeruješ. Stanko (misli na Stojčevića, tad sekretara CK) je poludio, zaustavi to". Tim je riječima nekadašnji predsjednik Skupštine općine Buje Lucijan Benolić, inače visoki partijski funkcioner reagirao na želju Sime Rajića, nekadašnjeg člana CK-a i potpredsjednika Izvršnog vijeća SR Hrvatske da u pravima s ostalom djecom izjednači potomke ustaša, četnika i narodnih neprijatelja. Memoare Sime Rajića objavio je Express iz kojeg prenosimo dio teksta.
Simo Rajić je bio nesretan zbog nacionalnog sastava policije u Hrvatskoj i Partije u Lici, gdje su Hrvati bili podzastupljeni. Kasnije se isto to ponovilo sa Srbima. On je pokušao promijeniti tu nacionalnu strukturu, ali i omogućiti unucima "narodnih neprijatelja" da se upisuju u milicijsku školu.
"Drugi smion potez", piše Rajić, "bio je da djecu i unučad domobrana i ustaša te četnika probam provući kroz kriterije, i da im dam šansu da se upisuju u sva tri stupnja osmišljenog školstva. Stavio sam djecu iako sam znao da to neće proći, ali za unučad sam bio uvjeren da će moji argumenti biti jači od onih čija je zadnja. Normalno da sam imao namjeru informirati nadležne u partiji, jer nisam ja toliko hrabar da idem prije u javnost, a da oni to ne amenuju."
Doušnici su bili revniji. Pročulo se što ja smjeram. Jedan dan nenajavljeno dođe Lucijan Benolić, izvršni sekretar u partiji, inače blagi i razumni Istranin, i malo onako s visine reče: "Simo, pobogu, što je s tobom? Igraš se vatre, pretjeruješ. Stanko (misli na Stojčevića, tad sekretara CK) je poludio, zaustavi to".
"Nisam uspio u obrani mojih uvjerenja. Odustao sam jer bi to bio Sizifov posao Stojčeviću, koji je objektivno bio potkapacitiran za tu funkciju, nešto tako duboko politički, etički i humano vrijedno objašnjavati. Bitka je izgubljena", piše Rajić, objavljuje Express.