Labin već odavno nije istarsko slijepo crijevo

U posljednjih nekoliko mjeseci automobilom sam prošla gotovo sve zemlje istočne i jugoistočne Europe i većinu hrvatskih županija. To putovanje mi je među ostalim pomoglo da razbijem brojne mitove i predrasude koje sam imala o tim krajevima, a koje najčešće podgrijavaju naši mediji i političari, ovisno o dnevnopolitičkim potrebama.

Tijekom ovog proljeća i ljeta posjetila sam BiH, Crnu Goru, Albaniju, Kosovo, Srbiju, Rumunjsku, Sloveniju, Austriju, Slovačku, Češku i Poljsku. Tako vam iz prve ruke mogu reći da Crna Gora nije nikakva turistička hit destinacija, jer osim raskošne i stvarno lijepe Budve, tamo imate samo stotine kilometara katastrofalnih cesta, neuredne plaže i prljave ulice, te neljubazne konobare koji rade u objektima u kojima su sanitarni čvorovi na razini Jugoslavije 80-ih godina.

Vidjela sam Albaniju koja se ubrzano razvija, ali većina domaćinstava izvan Tirane i dalje nema vodovod pa vodu drže u malim cisternama na krovovima kuća. To je posebno zanimljiv prizor jer su sve cisterne iste veličine i iste nijanse plave boje, pa na kućama upadaju u oči kao satelitske antene.

SRBIJA ZAOSTAJE

Osobno sam se uvjerila da je Kosovo danas po mnogim pokazateljima bolje mjesto za život od bilo kojeg dijela Srbije osim Beograda i dijela Vojvodine. Beograd je lijep i moderan europski grad, obožavam njegovu opuštenost i šarm i stalno mu se volim vraćati, ali sve ostalo u Srbiji je 10 do 15 godina iza nas. Od komunalne infrastrukture, do uređenosti i standarda.

Na svojim putovanjima vidjela sam da Rumunjska također zaostaje za Hrvatskom iako se njihov rast u našim medijima često nekritički glorificira. Ali sam isto tako vidjela da su nas Poljska, Češka i Slovačka po svemu odavno prestigle. To su zemlje u kojima bih bez problema mogla živjeti i raditi.

Također sam prošla i većinu Hrvatske i shvatila da Istra nije nikakva avangarda ili predvodnica razvoja, kako nam često govore vodeći IDS-ovci. Ako u to ne vjeruju, neka za početak posjete Zadar.

I posljednji mit, koji sam demontirala na tim svojim putovanjima je da je Labin depresivna sredina i istarsko slijepo crijevo, na čemu inzistiraju dežurni pljuvači, hejteri i pojedini lokalni političari, najčešće oni koji godinama nisu putovali dalje od Vozilića.

NAJBOLJA KVALITETA ŽIVOTA

O tome sam puno razmišljala ovih dana nakon što je Labin uvršten među 15 gradova s najboljom kvalitetom života u Hrvatskoj. Riječ je o vrlo ozbiljnom i temeljitom istraživanju koje su Agencija Ipsos, portal gradonacelnik.hr i Jutarnji list napravili na uzorku od preko 1.000 građana Labina. Kvaliteta života uspoređivala se u čak 26 različitih parametara od prosječnih plaća, stope siromaštva, nezaposlenosti, efikasnosti gradske uprave do izdvajanja za obrazovanje, broj djece po odgajatelju u vrtiću te učenika po učiteljima u osnovnim školama, kao i izdvajanje za naknade za bebe.

Ljudi su poslovično nepovjerljivi prema statistikama, ali nakon svega što sam vidjela posljednjih mjeseci, Labin sam počela promatrati sasvim drugim očima. Labin je od ružnog rudarskog gradića postao prelijepi grad koji svojim stanovnicima omogućuje gotovo sve sadržaje kao i u velikim gradovima, od slobodnih aktivnosti djece, odličnih uvjeta za bavljenje sportom, širokim rasponom slobodnih radnih mjesta, od onih u trgovini i ugostiteljstvu do visokosofisticiranih kakve zapošljavaju u Danieli Systecu. 

LABIN PRIVLAČAN GRAD  

Labin više nije samo lijepo mjesto za njegove starosjedioce, Labin je postao grad u koji se sve više doseljavaju žitelji ostalih dijelova Hrvatske. Od građevinara, konobara i trgovaca do inženjera informatike i dizajnera. Dolaze u Labin s čitavim obiteljima ili ovdje upoznaju svoje životne partnere, kupuju stanove i trajno se naseljavaju, što je najbolji pokazatelj gospodarskog rasta nekog kraja.

Sada ih prepoznajemo po njihovim naglascima (kad to pišem odmah se sjetim onih mladih i simpatičnih mesara iz Spara dok me razvučenim i iskrenim osmjehom na tvrdom slavonskom dijalektu pitaju koje ću meso kupiti). Za 15 do 20 godina njihovi će sinovi igrati za labinski rukometni ili nogometni klub a mi ćemo navijati za njih i ponositi se našim labinskim sportašima, kao da im obitelji oduvijek tu žive. Nečiji će sin postati liječnik, nečija kćerka znanstvenica i mi ćemo s neskrivenim ponosom pričati o uspješnim mladim Labinjanima. (Eleonora Vlačić)