Bivši polaznici oficirske škole u Bileći okupili se u Veljakima
„U Bileći nekada vladala je tama, robijaškom životu prijetila je kama. Drugovi, naprijed! Puške o rame! Čuvajmo naše tekovine slavne“, pjevalo se 6. listopada u jednoj od kuća za odmor u Veljakima kod Kršana.
Autor pjesme zove se Krsto Mlačić, rodom je s otoka Drvenika kod Trogira, a živi u Splitu. Kakve to veze ima s Labinštinom?
Mlačić je bio jedan od gostiju Branka Dermita, koji je organizirao godišnji susret bivših polaznika 33. klase Škole rezrvnih vojnih oficira u Bileći. Od 20-ak vojnika koji su se u rujnu davne 1967. godine našli u Bileći, u Veljakima se okupilo njih jedanaest sa suprugama.
„Šest mjeseci trajala je obuka i učenje kao na fakultetu, a nakon toga išlo se na stažiranje u trupu. Ja sam, na primjer, bio raspoređen u Ljubljanu. U Bileći smo sklopili prijateljstva koaj traju do danas. Svake godine jedan od nas je organizator fešte. Ne zanima nas politika i ne želimo se učlaniti u neku udrugu, samo druženje i zabava“, kaže Dermit, koji je u Domovinskom ratu bio jedan od zapovjednika labinske 3. bojne 119. brigade Hrvatske vojske.
Mlačić je s 27 godina bio najstariji u klasi. Kaže da je riječi i melodiju izmislio samo da bi dobio poštedu od četne vježbe.
Iz Hrvatske gosti su došli iz Dramlja i Delnica, a prevladavaju Slovenci. Tomaž Povšić dolazi iz Mirne kod Novog Mesta. Kaže da su njegovi preci došli iz Istre, a među „drugarima“ se ističe po tome što je za vrijeme služenja vojnog roka bio vjenčani kum komandiru čete. „Poručnik Matoković, Slavonac, našao je djevojku u Bileći i odlučili su se vjenčati. Svadba je trajala od petka do nedjelje! Poslije sam stažirao kao njegov pomoćnik u Bileći tako da nisam išao u prekomandu“, ispričao nam je.
Matoković danas sa suprugom živi u Osijeku i umirovljeni je general Hrvatske vojske. Dolazi na druženja, ali ove je godine bio spriječen.
Jožu Vunšeka iz Ljubljane možda ste vidjeli u nekom slovenskom filmu jer on je glumac. „Trenutačno sam član amaterske družine iz Domžala. Svake godine naparvimo ljetnu predstavu na koju dođe oko tisuću ljudi. Taj događaj je toliko popularan da ljudi rezerviraju mjesta godinu dana unaprijed ne zanajući koja predstava će se igrati“, ispričao nam je.
U vedroj atmosferi za stolom uz janjetinu nije izostalo ni prijateljsko podbadanje, kao nekada u spavaonici u Bileći. Tako je Vunšek, nakon što je pohvalio Dermita za dobru organizaciju, pokazao na Mlačića i rekao: „Mene samo brine kako će ovaj ovdje sljedeće godine organizirati druženje!“ Mlačić ima jednostavno rješenje: „Svakome udica u ruke i što ulovi, to jede.“ (Tekst i foto: Robi Selan)
