Istranka u Makedoniji: Slični smo po besposličarenju
Teatrologinja, spisateljica i prevoditeljica Jelena Lužina odrasla je u Istri, a od 1987. živi u Makedoniji, gdje radi kao profesorica na skopskom Fakultetu dramskih umjetnosti. Uz to što je realizirala dvadesetak kapitalnih znanstvenih projekata iz područja kazališne umjetnosti, utemeljila je i Institut za teatrologiju pri istom fakultetu i Muzej makedonskog narodnog teatra, pišu Novosti.
"Iz Pule ste došli u Skoplje prije 31 godinu. Čini se da je razlika između mentaliteta Istre i Makedonije golema…", pitao je Lužinu novinar Novosti Bojan Munjin.
"I ja sam najprije vjerovala da jest. Ali nije. Ili točnije, nije golema koliko se činila na prvi pogled. S godinama sam i u makedonskom mentalitetu počela prepoznavati blage mediteranske natruhe: opuštenost, neposrednost, ležernost, naglašeno razumijevanje za ono što se kod Talijana tradicionalno naziva dolce far niente, kod Hrvata svakojako, a kod Makedonaca mrza ili ajljazlak. U trosveščanom ‘Rječniku makedonskog jezika’, koji je 1961. godine redigirao Blaže Koneski, utemeljitelj makedonske lingvistike, prvi predsjednik Makedonske akademije znanosti i umjetnosti, veliki pjesnik…, ajljazlak je besposličarenje ili ljenčarenje. Žao mi je što se Koneski tim arhaizmom/turcizmom pozabavio samo kao jezikoslovac, ne i kao first class esejist ili pjesnik… Moja dubrovačka baka, trgovčeva kći i snaha, jedna od ključnih osoba moga odrastanja, makedonski bi ajljazlak prevela klasičnim ‘raguzinizmom’ – plandovanje. Što je, uzgredno, naslov knjige baroknog dubrovačkog pjesnika Dživa Bunića Vučića. Međutim, u našoj je kući plandovanje oduvijek smatrano i glavnim i smrtnim grijehom, valjda i najvećim od svih grijeha, te je bilo strogo zabranjeno u svakom smislu. Moj pokojni prijatelj Ilija Milčin, veliki makedonski glumac i redatelj, jedan od utemeljitelja Makedonskog narodnog teatra i skopskog Fakulteta dramskih umjetnosti, za svoju je osobnu mantru odabrao prastaru makedonsku gnomu koje se držao do posljednjeg dana: ‘Radi badava, ali nemoj sjediti badava.’ Dakle, stereotipi su prilično nepouzdani indikatori mentaliteta.", odgovorila je Lužina.
"Makedonija se vanjskom svijetu predstavlja kao zemlja stalnih napetosti. O čemu se zapravo radi?", pitao je Munjin.
"Uvijek ima napetosti, svakakvih. Proizvode se i zloupotrebljavaju na dnevnoj bazi, namjerice, kao dio političke igre. Traju, najčešće, dan-dva-tri. Ne bojim ih se. Mislim da bi, potencijalno, mogla biti opasna samo jedna, ‘tinjajuća’ napetost, u stvarnosti potpuno nelogična i besmislena, s kojom se međutim više puta uspješno manipuliralo: makedonsko-albanska ili albansko-makedonska, ‘kako hoćete’, rekao bi Shakespeare. Odrasla sam u Istri i zrele sam godine tamo provela te sam se na vlastitoj koži uvjerila da zajednički život dvaju identiteta ili naroda nije problem već prednost. Ne samo zato jer smo svi govorili i talijanski i hrvatski jezik, paralelno i naizmjenično i ne samo zato jer smo obje kulture doživljavali kao jednako svoje – od glazbene i graditeljske do književne i gastronomske. U Makedoniji malo tko govori jezik drugoga. Kultura suživota – u Istri se to zove convivenza – mora se graditi i u Makedoniji. Strpljivo. Ne političkom odlukom već osobnom slobodnom voljom. Za to treba vremena. I mira.", odgovorila je Lužina, donose Novosti.