Pitat će me netko jednom: gdje si bio i što si radio 2018?

0
Labinjani na stadionu Lužnjiki (snimio: engleski navijač)
Labinjani na stadionu Lužnjiki (snimio: engleski navijač)

Kada je linijski sudac označio još četiri minute nadoknade, uključili smo štoperice na mobitelima (iz nekog razloga na stadionskom monitoru se ne prikazuje vrijeme produžetka) i počeli odbrojavati. S obzirom da je bilo nekih naguravanja i pauza u te četiri minute bio sam uvjeren da će turski sudac dodatno produžiti utakmicu za nekoliko sekundi, pa se nisam previše uzbuđivao kada se na zaslonu mobitela prikazalo 03.59 minuta.

A onda se začuo posljednji sučev zvižduk i počeo je delirij. Dva Engleza koja su sjedila do nas samo su nam pružili ruke uz riječi „The best team won!“ i razočarani napustili tribinu. Oni su zapravo bili jedni Englezi na tribini iza gola, koja je čitava bila obojana u crveno-bijele kvadratiće. To je bila i najbolja tribina jer su sva tri gola pala na toj strani.

Dok su oko mene svi skakali, urlikali, vrištali i polijevali se pivom, ja sam samo sjeo na stolicu i zastao. U tom trenutku ni suze nisam mogao suspregnuti i kroz misli su mi prošle sve one silne utakmice koje sam uživo odgledao od 1998. i one povijesne pobjede nad Njemačkom do danas. Doživio sam u tih 20 godina zbog hrvatske nogometne reprezentacije puno lijepih putovanja, važnih i manje važnih utakmica, gledao velike pobjede ali i nekoliko bolnih poraza. Sve te utakmice, ti golovi, razočaranja i nadanja, sakupili su se u meni u tim prvim trenucima nakon povijesne pobjede nad Englezima.

Osjećao sam se kao da sam na kraju svog navijačkog puta, kao igrač koji je osvojio sve pa sada razmišlja o završetku karijere. Naravno, već idućeg dana počeo sam razmišljati o idućem Europskom prvenstvu i Ligi nacija i počeo planirati koje ćemo utakmice ići gledati.

Nikome se nije izlazilo sa stadiona ni sat vremena nakon završetka utakmice, ali ono što me posebno fasciniralo je što nije odlazila ni poveća grupa engleskih navijača na suprotnoj tribini. I dalje su stajali tamo i pljeskali svojim nogometašima, ali i našima.

Kada smo napokon izašli ispred stadiona i kad su nas počele zaustavljati tv ekipe iz čitavog svijeta, od zemalja koje nemaju nikakvu nogometnu tradiciju do velikih nogometnih sila čije su reprezentacije odavno napustile prvenstvo, shvatio sam koliko je ogromno to što su za našu malu državu učinili Vatreni. Ne treba ni sumnjati da će novinske stranice i tv minute u čitavom svijetu do nedjelje biti preplavljene Hrvatskom. Svi će htjeti znati tko smo, gdje se nalazimo, po čemu smo poznati…

Za kojih dvadesetak godina mlađi će nas naraštaji pitati gdje smo bili i što smo radili 2018. godine. Imao sam tu sreću da sam bio tamo, na licu mjesta i uživo svjedočio pobjedi nad Argentinom i Engleskom. Finale nažalost neću gledati u Moskvi, jer je do karata nemoguće doći. Ali ovo do sada što sam vidio pamtit ću i prepričavati do kraja života. (Tekst i video: Nenad Čakić

Posljednji komentari

Povezane vijesti

Najnovije vijesti

Istarski Forum

Za sudjelovanje u Istarskom Forumu potrebna je prijava ili registracija i izrada profila

Prijava ili Registracija korisničkog računa