Samo su politička vlast i dijamanti vječni...

„Nije mi jasno zašto vlastodršci grada i stranke na vlasti tebe smatraju svojim ljutim protivnikom, kada bi te zapravo trebali nagraditi?“, kaže mi kolega novinar, tvrdeći da su ovdje u Puli debelo pobrkane teze.

„Pa da su samo išli za tvojim tekstovima i redom uklanjali sve nepravilnosti, probleme i nelogičnosti po Puli na koje si im ukazivao, danas im Živi zid ne bi puhao za vratom! Osim toga ti zaista pišeš o stvarima koje su realno takve i objektivno ih komentiraš!“, zaključuje moj kolega čudeći se nedostatku demokratičnosti, šutnji istarskih medija i javnog informiranja u Puli i o Puli.

„A šta ćeš moj pobratime po peru! Nitko nije prorok u svome gradu!“, tješim ga govoreći mu da mi imponira što vladajući zabranjuju svojim članovima kontakte sa mnom. Pogotovo od trenutka kada sam suprotna mišljenja i šporki veš unutar stranačkih redova kroz izjave stranačkih „disidenata i odmetnika“ kritički izvagao i pokušao objektivno prezentirati javnosti.

Šef je uvijek u pravu i kada to nije

No, što bih ja trebao reći, koji nemam direktne veze s politikom, niti ovisim o njoj, kada primjera radi, poznati pulski velepročelnik za komunalni sustav, urbanizam i modna pitanja, Giordano Škuflić, stvarno i operativno treći čovjek grada, samo na mig svoga šefa trči pred njegova vrata i onda pokorno sprovodi u život nametnute mu zadatke i obaveze.

A pritisci su sve veći i veći, pa kažu dobro upućeni pojedinci iz njegovog Upravnog odjela da je samo pitanje dana kada će istome puknuti film i kad će konačno pokazati mrvicu svoje građanske, ljudske ili, ne daj Bože, stranačke neposlušnosti!

„Što bi bilo da velepročelnik iskaže svom šefu neposluh i usprotivi se nečemu što mora obaviti, a baš nije u skladu s propisima? Ili da nešto rubno – odbije potpisati?“, pitam momka iz vrha kaste koja vlada gradom i regijom, inače zaduženog za specijalne zadatke i kontakte samnom.

„Pa isti bi bio smijenjen za 24 sata!“, ozbiljno mi odgovara, inače simpatičan momak, zadužen i za specijalne misije u posredstvu s neposlušnim članstvom. Pa makar isti bili i članovi njegove obitelji.

„A dobro, onda evo i jednog heretičkog i hipotetskog pitanja... Kada bi, recimo, a ne daj Bože, Veliki Vođa iz Pule, pokazao Vječnom Vođi u Bruxellessu da se ne slaže s njim i politički mu se suprostavio? Šta bi se onda desilo?“, pitam svog sugovornika.

„Onda bi pulski Veliki Vođa shvatio zašto je briselski Vječni Vođa dobio baš takav nadimak!“, lakonski mi odgovara dečko koji obećava i jedini čovjek iz vrha IDS-a pred kojem je ranije spomenuti, inače simpatični velepročelnik, smanjio svoj doživljaj i kočoperenje, prilikom jednog hvalisanja u ovećem muškom društvu, kojem je i osobno prisustvovala moja novinarska malenkost.

Filmski festival i zvižduci u Areni

No, ostavimo se prljave politike i glavoklimavaca na svim frontovima stranke na vlasti i okrenimo se sedmoj umjetnosti. Naime, kao novinar bio sam pozvan  u hotel Histria na konferenciju za novinare podvodom predstojećeg Filmskog festivala. Kako među domaćim govornicima nije bilo gradonačelnika Pule, pozivu se nisam odazvao. Naime, da sam se tamo pojavio morao bi dogradonačelnika Pule Roberta Cveka upitati kakve on ima veze s Filmskim festivalom i filmom kao umjetnošću i je li istina da gradonačelnik Pule Boris Miletić već godinama izbjegava otvoriti pulski Filmski festival, jer se boji zvižduka gledatelja u Areni?

E sad, kako je to pitanje vrlo neprijatno za sve prisutne i kako time dogradonačelnika dovodim u nezgodnu situaciju da pravda svog šefa a da ni sam ne zna kako ili zašto, odustao sam od dolaska na press-konferenciju i nabasao na zagrebačkog novinara i medijskog multipraktika Andreja Maksimovića, zvanog Max. Koji me počastio mrzlom pivicom i čašicom razgovora. I koji je, usput budi rečeno, oduševljen tajkunom i investitorom u pulski zaljev i brodogradilište „Uljanik“ - Dankom Končarom. Naravno, blagoglagoljivi i uvijek dobro informirani novinar Andrej Maksimović me nije htio pitati za mišljenje zašto Puljani istog kontroverznog tajkuna uopće ne doživljavaju, a kamoli da o njemu imaju bilo kakav stav.

No, simpatični Max mi je otkrio „u povjerenju“ da je Danko Končar ipak ljut na čelnike gradske vlasti, jer nije on kupio nogometni klub „Istru“, već su to na njegovo opće iznenađenje uradili Španjolci iz Alavesa. Naravno, ta je kupovina kao i sve zakulisne radnje u nogometu, pa i oko kluba NK „Istra“ obavljena na potpuno netransparentan i javnosti nejasan i mutan način. No, to je već pitanje možda čak i za institucije koje u svom nazivu imaju pridjev „organi istrage i gonjenja“. Pa nek se dotični bave time, a ne dežurni gladijator pulske medijske scene. Za inat, što nije kupio nogometni klub „Istru“, Danko Končar neće na Monumentima izgraditi veliki bazen kao što je to naivnim, dobrim i poštenim Puljanima svojedobno lijepo obećao.

Pula kao nebrušeni dijamant već 12 godina

A ja, eto kada već nisam imao sreće da gradonačelnika Pule javno upitam na novinarskoj konferenciji zašto ne voli pobrati aplauz ili zvižduke na otvorenoj sceni Arene, on se pobrinuo da me putem medija još jednom ugodno iznenadi! Naime, povodom 12 godina neprekidnog vladanja Pulom, prvi čovjek grada Boris Miletić,oglasio se kroz intervju rekavši više no ponosno(citat): „Pula je nebrušeni dijamant!“

Kada su to pročitali trgovci dijamantima u Antwerpenu, bili su šokirani! Naime, najveći dijamant ikad pronađen u svijetu je “Cullinan”. Iskopan je 1905. u Južnoafričkoj Republici. Imao je 3.106 karata i 600 grama. Izbrušen je posebno za britansko kraljevsko žezlo i krunu, izložene u Londonu s ostalim kraljevskim draguljima.

E sada imamo Pulu koja je daleko veća i bit će posla za najveću draguljarsku kuću na svijetu „Harry Winston“ da od Pule izbrusi najljepši i najveći dijamant na svijetu! Kada to već agilni ljubitelj dijamanata, gradonačelnik Boris Miletić, okružen vrsnom ekipom svojih pulskih draguljara, u proteklih 12 godina svojeg mandata nije uradio... (Damir Strugar)