Živio u Istri: Nemojte da vam djeca postanu vukovi predvodnici
Jesper Juul, diljem nordijskog svijeta, a i dalje, dobro poznat danski obiteljski terapeut, autor mnogih knjiga o odgoju djece, nije proizvod danskog novog vala, banalnih hygge teorija o životnoj sreći koje Danci tako dobro prodaju drugima, piše Jutarnji list.
Juulove knjige i kolumne desetljećima su i među kolegama mu i među roditeljima ozbiljno štivo koje govori o pedagogiji, životu, odnosima. Radio je kao obiteljski terapeut i konzultant po Njemačkoj, Austriji, Danskoj, Švedskoj, Norveškoj, Sloveniji, Hrvatskoj, Italiji i Turskoj. Hrvatsku dobro poznaje jer je godinama živio u Zagrebu i Istri, odakle se 2012. vratio u Dansku. Nedavno je u nas objavljena njegova nova knjiga, “Kako biti vođa vučjeg čopora?” (OceanMore).
Djeci treba vodstvo odraslih, trebaju im roditelji koji jasno kažu što se smije, što se ne smije, što je u redu, što nije u redu, roditelji koji šalju jasne signale… “Danas susrećemo obitelji u kojima se roditelji toliko boje da ne naštete svojoj djeci i ne povrijede ih da djeca postaju vukovi predvodnici. Ti roditelji zapravo izbjegavaju tradicionalni autoritet koji se temelji na društveno zadanim društvenim ulogama, a često ne znaju razviti osobni autoritet koji se temelji na tome da oni, kao ljudi i kao roditelji, imaju osjećaj vlastite vrijednosti.”
Na pitanje koje su temeljne razlike u predominantnom načinu odgoja djece u Hrvatskoj i Danskoj, Juul za Jutarnji kaže: “Imam osjećaj da se u Hrvatskoj u posljednjih šest godina, koliko me nema ondje, mnogo toga dogodilo, hrvatski roditelji danas pokušavaju prakticirati jednakost. Međutim, odnosi između djece i roditelja nikada ne mogu biti ravnopravni, za takvo što prevelika je razlika u moći. Ti roditelji tendiraju zaboraviti da djeca znaju samo ono što ona žele i za čime čeznu, a da su roditelji baš zato što trebaju znati što je djetetu potrebno. Primjerice, kad dijete kaže: ‘Mama, gladan sam i želim pizzu’, odgovor roditelja može biti: ‘Znam koliko voliš pizzu, ne želim da tri puta tjedno jedeš pizzu jer to nije zdravo. Možeš je, recimo, dobiti tri puta mjesečno.’” To je banalan primjer, ali pokazuje da je bitno da roditelj da do znanja da je svjestan djetetove želje i da mu objasni zašto mu je ne može zadovoljiti te da mu ponudi razuman kompromis, donosi Jutarnji.
