U Veneciji postavljena Pergola: 'Izložba ima snažan pulski identitet'
Hrvatski tim predvođen Brunom Juričićem 25. svibnja otvorio je izložbu „Oblak Pergola – Arhitektura gostoljubivosti“ na 16. Bienalu u Veneciji. Instalacija Oblak Pergola – Arhitektura gostoljubivosti djelo je grupe autora na čelu s Brunom Juričićem. Autorski tim čine još Alisa Andrašek, Vlatka Horvat, Maja Kuzmanović i Branka Benčić. Izložba je osmišljena kroz interakciju triju intervencija: Crtanje oblaka Alise Andrašek i Bruna Juričića, Umiriti oči Vlatke Horvat i Prolazan vrt Maje Kuzmanović.
Ovogodišnja izložba ima snažan pulski identitet budući da su kustos Bruno Juričić, Maja Kuzmanović i Branka Benčić iz Pule. Povodom otvaranja donosimo vam osvrt autora hrvatske izložbe hrvatske izložbe na Bienalu u Veneciji.
„Nakon sedam mjeseci intenzivnog rada završili smo paviljon Oblak Pergola - Arhitektura gostoljubljovosti i svi smo više nego zadovoljni onime što danas i vama pokazujemo. Uvjereni smo da će ova instalacija koju su zamislili Bruno Juričić i Alisa Andraše kao prostor koji prelazi granice arhitekture, umjetnosti, robotike i modela kompjutorskog programiranja, pridonijeti pozicioniranju i osvještavanju uloge inovacije i tehnologije u arhitekturi i umjetnosti. I to ne samo u hrvatskoj arhitekturi, nego i na svjetskoj razini! I to govorim svjestan težine te izjave, bez straha, s dubokim uvjerenjem u to.
Ovaj paviljon, a specificno Instalacija Crtež oblaka (Cloud drawing) arhitekata Alise Andrašek i Brune Juričića koristi računarske modele, procese robitičke produkcije, big data, kao sredstva za stvaranje novih struktura pergole - prostornog crteža koji redizajnira granice između prirodnog svijeta i ljudske intervencije kroz matematičko prikupljanje podataka o formacijama oblaka, istovremeno integrirajući site-specific ekološke podatke u sintezu oblika, figura, položaja, tektonika, poroznosti i svjetlosnih efekata.
To pokazuje kako se trendovi sada više događaju u segmentu inovacije i tehnologije, primjerice 3D printa i umjetne inteligencije. To postoje fundamentalno jer time preispitujemo definiciju i vrijednosti arhitekture, o tome što arhitektura doista jest, što su njezini objekti i kakvi su njezini modeli spoznaje. U konačnici, hrvatski paviljon stvara različite modele i diskurse što dovodi do procesa dekomponiranja arhitekture na atomske dijelove, da bi se na kraju opet vratilo u novu radikalno drugačiju otvorenu cjelinu.
Ono što nas je vodilo ili krajnja ambicija je, ne samo da konceptulano i prostorno sve usklađeno nego već da se stvori jedan prostor nove estetike, novih senzacija ili kako volimo reći “inženjeringa doživljaja”. To je ono što je kustosu Brunu Juričiću danas vektor pomicanja granica arhitekture!
Projekt je konceptualno orijentiran na nivou diskursa na intimno promišljaljanje arhitekture, u poveznici s umjetnošću, ostalim medijima i praksama, a istovremeno i na pomicanja granica gradnje kroz uporabu 3d robotskog printanja. To potiče na shvaćanje arhitekture ne samo kao servisa, projektiranja zgrada, nego kao kulturološkog artefakta u društvu.
Mišjenje kustosa Bruna Juričića je da je arhitektura jedna vrsta 'društvene skulpture' čija je definicija šira od samog pitanja suradnje i autorstva. Tome svjedoči i nastajanje ovog paviljona. Da bi realizirali Oblak Pergolu morali smo spojiti institucije kao sto je Ministarstvo kulture, tehnološki start-up iz Londona koji je 3d printao strukturu pergole, i veliki korporativni inženjerski studio iz Londona, kao i sve sudionike involvirane u proces stvaranja.
Upravo finalni rezultat ukazuje na to da se kultura moze i mora saživjeti sa tehnoloskim inovacijama, a kulturne institucije sa tehnoloskim firmama koje operiraju na globalnom otvorenom tržištu. Time se stvara , kao sto smo pokazali, jedan novi rezim rada arhitekture i kulture, jedan vektor promijene koji je usmjeren prema budućnosti.
Budućnosti arhitekture je, ono što ova instalacija promišlja, kulturni kontekstuv Mediterana, onog „matvejevićevskog“ Mediterana, sto naziva “Mediteranska Alternativa”. To rastvaranje mita kontinenta i centralizacije i preusmijeravanje pogleda prema vaznosti spajanja i decentralizacije – koja su ubiti svojstva vode - tj. mora kao medija kroz koji jednio postoji koncept mediterana.
“O tome koliko je hrvatski tim uspio u svojoj ideji prezentiranja i prožimanja najnovnijih tehnologija, umjetne inteligencije, modernih materijala napravljenih uz pomoć 3D printera i rad robota, interdisciplinarnih umjetnosti i filozofske misli Matvejevića, najbolje govori da je naš paviljon postao must see place u Arsenalu u Veneciji.
