Okolicom Žminja: Rumenijom do magične svete Foške
Žminj mi je odmah tu na dohvat ruke, pa opet nije da sam tamo često. Nekako mi je uvijek bliža Savičenta za odlazak na kavicu, za obilazak okolice biciklom, za šetnje. Žminj koji je udaljen tek 10-tak kilometara od Savičente uvijek gledam na biciklističkim kartama i kažem sebi: „ma brzo ću tamo“. Tog subotnjeg jutra plan je pao da se iz Marčane krene za Žminj. Konačno, nakon toliko planiranja. Pred sebe nismo stavile velike izazove. Bitno nam je bilo da savičentskom stazom 690, koju sve tri obožavamo, stignemo do Savičente, a onda poprijeko, odnosno preko Foli sve do Tomišići pa šumom stignemo do Žminja. A onda ćemo tamo u malo istraživanje, piše Barbara Ban na Hello Istria.
Jutro je bilo fantastično. Malo prohladno, ali sunčano nakon iznimno kišnog ožujka. Pravi odmor za oči bilo je konačno vidjeti sunce i plavo nebo. Kilometri su se samo skupljali pod pedalama, i nismo se ni okrenule, a već smo prošle dobar dio staze 960 na koju smo se priključile u Juršićima. Od tuda smo u smjeru Boškari i crkve Svete Marije na trih kunfini nastavile dalje do Režanci, a onda makadamskom šumskom stazom do Bokordići. Tamo se ponovno nakon kratkog prolaska kroz selo dižemo na makadam s gornje strane sela, a ta predivna staza s usponima i silascima kao na vrtuljku vodi nas kroz vinograde, polja, pinete, vale, odnosno vrtače da bismo na kraju stigli na lokalnu cestu između sela Foli i Barbanštine.
Okrećemo se prema Folima i od tuda prema Gržinima pa hajde na put u smjeru Tomišići. I tu se malo gubimo, ali brzo nalazimo. Stižemo u to poveće selo na Žminjštini i veselimo se što ćemo brzo na kavu. Treba nam malo energije. A na svakom koraku su kapelice, zaštitni znak brojnih žminjskih sela.
Nakon što smo se udaljile od Tomišići stižemo na glavnu cestu prema Žminju. Odjednom pred nama ovo staro mjesto kao na dlanu. Vizure su toliko lijepe da moramo stati i uživati u tom pogledu prije nego se popnemo u to tipično istarsko mjesto sa zvonikom koji dominira arhitekturom mjesta. Uskim i strmim ulicama dolazimo pred župnu baroknu crkvu sv. Mihovila Arkanđela koja je, kako saznajemo, sagrađena na mjestu starije istoimene crkve koja se nalazila usred feudalne utvrde iz 15. stoljeća, tzv. Kaštela, od kojeg su se sačuvali samo južno krilo i jugoistočna kula. Postojeća crkva izgrađena je krajem prve trećine 17. te nadograđena u 18. stoljeću, a za njezino bočno pročelje iskorišten je zid žminjskog kaštela. Uz Čakavsku kuću silazimo do sajmišta i uživamo malo na suncu.
Otvaramo karte jer želimo vidjeti kuda ide ta staza Rumenija pod brojem 652 koja starta iz centra mjesta. Dugačka je samo 8,5 kilometara i većinom ide uskim asfaltom po obližnjim selima. Bit će to lagani zalogaj nakon ovih 30-tak kilometara. I jedva čekamo što ćemo na njoj vidjeti jer po karti znamo da nas čeka lokva i jedna predivna crkva. Nju smo iz daleka i vidjele kada smo stizale u Žminj. Izdizala se daleko na brdu i djelovala je tako bajkovito. Veselimo se što ćemo joj moći prići i vidjeti je izbliza. Na karti čitamo da je riječ o crkvi svete Foške. Misli mi bježe na njenu imenjakinju u Batvačima podno Vodnjana. Očito je sveta Foška posebna svetica kada joj se podižu crkve na tako lijepim mjestima s predivnim vidicima. Jedva čekamo vidjeti ovu crkvu, piše Hello Istria.
