U moje vrijeme kućni majstori bili su skoro nevidljivi

Franko Rovina dugogodišnji je kućni majstor u Osnovnoj školi Šijana u Puli. Njega i njegove kolege se poziva kad nešto zagusti. Oni su rješenje za sve tehničke i slične probleme, a vole ih i učenici, jer kad se kućni majstor pojavi na vratima, postoji šansa da će zamoliti nastavnicu da ih pusti na par minuta, jer treba negdje nešto odnijeti ili obaviti neku sličnu uslugu, a sve je bolje od one 'grozne matematike' ili 'dosadnog hrvatskog'. 

* Kućnog majstora obično doživljavaju kao dobrog duha škole. Je li to stvarno tako?
- Donekle je to istina. Domar mora biti zaštitnik djece, brinuti se o njihovoj sigurnosti. Svi drugi poslovi su sekundarni.

* Tko su bili domari kad ste Vi bili dijete i išli u školu? Jesu li Vam oni bili uzori? Po čemu su se razlikovali od ovih današnjih?
- U moje vrijeme školovanja kućni majstori-domari bili su pa skoro nevidljivi, nisu bili u doticaju s učenicima kao danas. Sjećam se da su nama djeci predstavljali autoritet.

* Pretpostavljam da čovjek mora imati široko praktično znanje i biti svestran da bi postao domar. Kako se "peče" zanat za dobrog domara?
- Zanat dobrog domara iziskuje kombinaciju više struka, tj. zanimanja. Po mom mišljenju najbolji su domari oni kućni majstori s iskustvom održavanja. Npr. ja sam "pekao" zanat radeći 25 godina na održavanju hotela i apartmana. Tu naučite kako se ophoditi prema ljudima, a i razne poslove koji nisu vaša struka. Ja sam po struci stolar ali radim poslove mnogih drugih struka koje su potrebne za održavanje zgrade i dvorišta. Morate i naučiti skoro sve, a to vam kasnije može samo pomoći u obavljanju vašeg posla.

* Je li Vam u sjećanju ostala neka anegdota ili zanimljivost iz Vaše dugogodišnje prakse?
- Anegdota? Zasigurno ih je bilo mnogo ali ne znam koju bih izdvojio. Možete samo zamisliti kako izgleda svakodnevno druženje s 500-tinjak djece u 8 sati radnog vremena. Dan mi doslovno proleti. Smijeh djece je iskren i neprijetvoran, ali na njihovim licima može se pročitati i tuga, strah, ljutnja i svi drugi osjećaji. Ujutro pri ulasku u školu donose te emocije i nemoguće ih je sakriti.

* Nastavno osoblje i Vi ste stalni, a učenici se stalno mijenjaju. Kako na čovjeka djeluje kada vidi kako se te generacije izmijenjuju pred njegovim očima?
- Pri svakom ispraćaju osmaša miješaju se osjećaji tuge i radosti, sjete i veselja. S tom djecom, sada već tinejdžerima proveli smo osam godina i ponekad mi se čini da više vremena provodim s njima nego s vlastitom djecom. Gledam tu djecu kako odrastaju od malenih prvašića u osmaše spremne na izazove srednjoškolskog obrazovanja. (Razgovarao: Kristian Stepčić Reisman)