Vlasnik kultnog pazinskog motela Lovac govori o svojim počecima

Pazin je na dlanu na ovoj terasi, odavde turisti snimaju najljepše panorame. A mjesto, hotel Lovac, poznato je u gradu kao – opća služba. Poput crkve ili općine, piše Večernji list.

- Mi smo zaista poput vatrogasaca ili župnog ureda. Dežurni smo za sve. Tko ima krstitke, zove nas. Ma što god se ljudima iz Pazina i okolice događalo u životu, u pravilu dođu proslaviti k nama – kažu na terasi. Vlasnik Bruno Flego pokazuje na pet betonskih mjesta na ispod terase. – Prošlo je možda i 50 godina otkako sam ja stajao ovdje dolje i držao oca za nogavicu. Bio sam klinac, možda sedam godina, a on se kao lovac na ovim pozicijama od betona natjecao u – gađanju golubova. I to pravih... A imamo dva zlatna olimpijca u gađanju glinenih golubova. A ovdje su se tada gađali pravi. Uostalom, ovo je mjesto bilo lovački dom. Danas ja na istom mjestu, eto, 22 godine i par dana – priča.

– Bio sam pravnik u Purisu, a ovdje završio gotovo slučajno. I da mogu ponovo birati što raditi, mislim da bih tražio neki drugi posao. To me pravo vuče, ali nikad nisam otišao posve u tom smjeru. Tako je život donio... Zanimljive priče imaju ugostitelji, a ovo je jedna iz – Funtane, mjesta koje je 90-ih imalo 25 konoba i 25 kuća.

– Stigao ja kao student raditi sezonu. S tri prijatelja. A mi dečki tu sa sela, iz unutrašnjosti Istre. I došli u restoran u kojem ćemo raditi, posjeo nas direktor Ciceran i donio nam predjelo. Pa donio juhu, pa glavno jelo, pa desert. Na kraju nas pitao: “Što biste još popili?” Pazi, mi stigli raditi, a ovi nas odmah dočekali, časte nas... I ništa nam jasno. Na kraju te večeri direktor kaže: “Eto, mi smo danas častili vas, služili vam hranu, zabavljali vas. Brinuli se da vam bude lijepo. Od sutra to ćete raditi vi...” I tako, ostao sam tamo deset sezona. Toliko sam bio mlad da nisam znao ni što je beštek, ni što je rajon, ma ni office. To su sve konobarski slengovi. A čovjek nauči... – govori Flego.

Poznat je po tome što je jedan od najsjevernijih maslinara u svijetu. Jer, od Pazina još desetak kilometara prema Sloveniji – i maslina više ne raste. – Ulja su nagrađivana, dobila su mnoge nagrade. Koja je razlika između maslinova ulja iz Istre i onog iz Dalmacije? – Mi beremo krajem rujna, otprilike tjedan ili deset dana prije. Još smo i sjevernije pa je tu i pitanje zrelosti. Ali u rimsko doba zeleni su se plodovi brali za cara, zreli plodovi za srednji sloj, a maslina koja bi pala na pod bila bi – za podanike... Hrana? Sjajna. Tartufi, boškarin.. I najvažnije – pristupačna. Usto, pogled je najveći adut ovog mjesta. Grad je tu – na dlanu, piše Večernji list.