Istarski mih svirao sam pred mitraljezima u Nigeriji

Instrument iz vrećice, poput juhe iz vrećice. Istina, ne kultna vrećica iz Lidla, već platnena. Ali za istu namjenu – špeceraj. S takvom vrećicom došetao se do Trga slobode, točno ispod sata Goran Farkaš (28). Taman je otkucalo podne. I ovdje se domaći nalaze kod sata. A gdje bi... – Ma stao bi istarski mih i u Lidlovu vrećicu. Ma, da imaš veći džep, išao bi i u njega. A prije sviranja ga napušem pa onda izgleda ovako napuhnuto – kaže Farkaš za Večernji list.

A s tim je hrvatskim tradicijskim instrumentom iz vrećice ovaj mladi Istrijan proputovao svijet.

– Nigerija, negdje oko Božića. Odsvirao sam koncert i nakon svirke otišao u ložu zapaliti cigaretu. A tamo sve puno osiguranja. Kalašnjikovi, puške, neke koje sam prvi put vidio. I sad ja, među tim dugim cijevima, našao jedan kut nedaleko od nigerijskog guvernera. Zapalim, a odnekud se stvori vojnik s najvećim mitraljezom koji sam ikad vidio. I veli mi, onako zapovijedi, unese mi se u lice i kaže: “You smoke, I shoot.”

I?

– Ništa, pustila me taj čas volja. Prestao sam pušiti začas. Izgleda da nigerijski guverner ne voli dim. A dečki koji ga osiguravaju to se ne libe podijeliti s gostima – smije se Farkaš. Vadi mih iz vrećice, zasvira.

– U Nigeriji sam s harmonikašem Markom bio u gradu Calabaru na karnevalu. Neki idu u Samobor, drugi na karneval u Rijeku, a mi otišli do Nigerije. Bili su čak i gosti iz Rio de Jainera, a vidio sam na svoje oči kako su jednoj brazilskoj plesačici puknule tange. Na stadionu, u mimohodu... – sjeća se Goran.

Što kažu Nigerijci na mih?

– Nije ih impresionirao moj nastup, više su ih zanimale cure iz Europe. Kad on u Istri zasvira gajde, gdje god se pojavio, razvesele se. Nema puno Istrijana koji su majstori na ovom etnoinstrumentu. Uz njega, Zoran iz Potpićana i Dario iz Marušića. Oni su – elita za gajde. – Često čujem: “Zaljubila sam se uz mih.”

Prisjećaju se naši stari vremena kad se on svirao na svakoj svadbi u selu. Nije bilo nijednog plesnjaka bez miha. Znali su u istom danu pojesti kozu, a od kože napraviti instrument te već navečer svirati. Mi ga zovemo mih, a u Dalmaciji diple.

Prisjeća se gdje je još svirao.

– U Čileu. Taman za vrijeme onih najvećih potresa. Bio sam tamo deset dana, a svaki dan barem dvadeset potresa. Na 18. katu, a neboder se ljuljao kao ivančica tu gore na povjetarcu na Velanovem vrhu. Bili smo jednom s našim etnobendom Vejom svirali u Normandiji. Na otočići Tatihou. Tamo su razlike plime i oseke čak 15 metara, na svirku smo došli amfibijom, a kući smo, na obalu, išli ujutro – pješke! More se povuče pa ideš po morskom dnu, po onom oštrom kamenju... Svirao sam s bendom mih i u Estoniji, ma tko će se sve sjetiti. Ipak, najdraži mi je nastup bio u Parizu, nisu znali kako će me najaviti pa su napisali “Jimi Hendrix na mrtvoj kozi” – kaže mladi glazbenik.

Zašto Hendrix?

– Puno improviziram. Iako instrument ima samo pet tonova te još dva paralelna, ja se toliko zanesem da mogu unedogled. Kao Hendrix. U gradu kažu: – Neki put se naš Goran, dok svira, toliko zanese, da znoj s lica, umjesto ručnikom, obriše mihom. Istarski mih, instrument od napuhane kozje kože, nešto uz što su se naši stari zaljubljivali, on promiče po planetu.

Jeste li se i vi zaljubili uz mih?

– Nisam... Ali moja gospođa jest. I istina, kad je ispuhan, izgleda kao krpa. Ili vrećica iz McDonald’sa. Ili ona za – usisavač. – Znaš, nisu baš svi oduševljeni. Jednog sam prvašića u Opatiji rasplakao. Pitao me od čeka je instrument, a kad sam rekao od kozje kože, briznuo je u plač. Žao mi je bilo, ali rekao sam mu istinu. Morao sam...

U društvo, tu u centru Pazina, stiže i Irina Kivela Ukotić (43). Poznata po tome da nakit radi od – otpada. – Evo, ove su naušnice od stare gramofonske ploče, LP-a, a mislim da se radi o ploči “Split 1979.” na kojoj je bio Oliverov hit “Vjeruj u ljubav”, Meri Cetinić, Milo Hrnić, čak i Balašević je bio te godine na festivalu u Splitu, a sad je sve na ovim naušnicama – govori Irina. Doselila se u Pazin. Iz Rovinja.

– Kad sam stigla, mislila sam da sam došla u ZOO, dečkima su nadimci Vrabac, Glista, Sova, Crv, Ajkula, Brancin... Rekla sam sebi: kamo sam došla? Kolega s posla je Vrabac, rijetki mu znaju pravo ime. Frend se zove Boris, ali cijeli ga grad zna kao Matu. I danas ne znam otkud im ti nadimci. Govori Irina, voditeljica Gradske galerije, o nakitu pa kaže: – Suprug mi stalno govori: “Gdje su one matice, gdje su križići za keramičke pločice, a gdje je zračnica od bicikla?” Sve ja to njemu pokupim za nakit. Karton, stare puzzle, ma i vodoinstalaterske cijevi. Mnogi mi i donose ono što im ne treba jer znaju da ću im udahnuti novi život. Za neke je to smeće, a meni je bogatstvo..., donosi Večernji.