Zašto je moj Ante Pavelić bez usta, a Tuđman okrenut zidu

U Galeriji umjetnina otvorena je izložba radova Roberta Paulette pod nazivom "Apnea", a do 19. travnja Splićani će moći razgledati recentne Paulettine radove inspirirane moralnim dubiozama koje obilježavaju suvremeno hrvatsko društvo i politiku, te položajem umjetnika u takvom okruženju. Robert Pauletta (57) diplomirao je slikarstvo na ALU u Zagrebu u klasi prof. Ferdinanda Kulmera te je bio suradnik u ateljeu Ede Murtića. Jedan je od osnivača HDLU-a Pule, kasnije HDLU-a Istre, također je jedan od osnivača Škole primijenjenih umjetnosti i dizajna u Puli, pa voditelj Udruge "MMC Luka", a posljednjih desetak godina u statusu je samostalnog umjetnika. Izlagao je stotinjak puta u galerijama i muzejima Hrvatske i inozemstva, piše Slobodna Dalmacija.

Jedan od najcjenjenijih hrvatskih suvremenih slikara u Splitu izlagao je nekoliko puta na kolektivnim izložbama, no samostalno samo jednom, 1997. godine u Dioklecijanovim podrumima, predstavivši se ciklusom "Regnum Novum". Prenosimo najzanimljivije dijelove intervjua.

– Jedna od inspiracija za taj ciklus bile su epolete, oficirske kape i crveni mundiri koji su šetali Zagrebom u to vrijeme, tadašnji patvoreni državni kič. Prošlo je dosta vremena od te izložbe, Split mi je u mojoj izlagačkoj karijeri ostao nekako izvan tokova – kaže nam ovaj postkonceptualni umjetnik koji živi i radi u rodnoj Puli, za koju se ponekad – iz provincije Dalmacije gledano – čini da je "na kraj svijeta". Takav nekakav dojam je i sam stekao vozeći potpuno praznom cestom prema jugu kad je dolazio na izložbu. Koliko je uopće upoznat sa splitskom likovnom suvremenom scenom?

– Sretna je okolnost bila otvaranje splitske Akademije likovnih umjetnosti, a kako sam 90-ih radio u Školi primijenjenih umjetnosti u Puli, zaista velik broj naših đaka dolazio je ovdje studirati. Naši bivši učenici ponijeli su lijepe uspomene sa studija, a pogonska snaga bio je jedan drugačiji izričaj koji se ovdje njegovao, što je mene osobno radovalo, pa su te veze podebljane. Kasnije, kad sam vodio Multimedijalni centar, bilo je dosta ljudi iz Splita koji su izlagali kod nas. Tako da mi ovdašnja scena nije nepoznata – kaže pulski umjetnik.

*Zašto ste splitsku izložbu nazvali "Apnea"?
- Bio je to naslov jednog ciklusa koji smo gospodin Franceschi, kao kustos izložbe, i ja planirali ovdje napraviti, a bila je riječ o instalacijama, mobilnim, kinetičkim skulpturama. O objektima koji su uzaludni, samoranjivi, i sami sebi nanose bol. Početna ideja bila je "kako objekt, dakle nešto što nije subjekt, može doživljavati bol?". To je kasnije evoluiralo i dovelo do ove izložbe koja na neki način konotira tu bol, intimnost, suodnos između autora, mene kao subjekta i vanjskog svijeta. U ovom trenutku "apnea" bi mogla značiti nemogućnost slobodnog, strastvenog, punog životnog disanja. Takvo je disanje onemogućeno cijelim nizom izvanjskih stvari koje svatko od nas zasigurno dijeli u Hrvatskoj.

*Kakve je reakcije izazvao vaš ciklus "Velikani", u kojem ste portretirali osobe poput Staljina, Franca, Maoa, Mussolinija, Tita, Hitlera?
– Igrom slučaja, nekoliko godina bio sam u samoizolaciji, puno sam više radio nego izlagao. A i kad sam izlagao, to nije bilo na neki vidljiviji način, tako da ima puno toga što je u mojem radu neotkriveno, objavljeno samo preko društvenih mreža, weba, na mojim stranicama. Nije, dakle, prošlo kroz filter galerija, kustosa, kritičara, javnosti, da bi to moglo dobiti jednu specifičniju težinu. Velikani su najčešće bile slike, ulja, dimenzija metar puta metar, uniformne, i dosta često sam upotrebljavao one plastične stolnjake što su ljeti na terasama i u kućama naših nona. Onda su imale neki cvjetni aranžman, neku floru na sebi, nemam pojma, pa sam ih ja oslikavao Staljinom, Titom ili Hitlerom. Nešto tako mirakulozno veliko, idolatrijsko na stolnjaku moje none dobivalo je neku sasvim drugačiju konotaciju.

*Kad je riječ o tabuima, o njima govori rad "Ono što se (ne) smije"? Što, dakle, nije uputno spominjati u Hrvatskoj?
– Ne smije se puno toga reći da se ne bude krivo shvaćen. A zapravo, kad se lišavamo humora u ime nečega što je "veće", što nas nadilazi, ostajemo bez onog elementarnog, osnovnog, ljudskog. Zalažem se i vjerujem u otvoreno društvo. Dakle, što manje pod tepih, što više prema van, to je manje problema. Bez obzira na to o čemu se radi, o politici ili onim sasvim drugim problemima među ljudima, kao što je bolest, devijacija, otklon, seks, droga, što god. Moj rad problematizira najčešće teme i likove iz medija, poput "U ime obitelji", "ubij Srbina!", HAZU, ljubav prema Hrvatskoj, odnos prema ćiriličnom pismu, intelektualnom naslijeđu, pa kako se zove onaj... Nino? Ra, Ra, Ra…?

*Raspudić?
– Raspudić. On me, na primjer, fascinira pa sam ga imenovao, pa Slavena Leticu, Praljka. Pa tu je odnos prema ratu, vojsci, HV-u, HVO-u, tko će kome plaćati penzije, gdje je tko ratovao, stalno se nešto tu melje… Tu nema smijeha, tu je sve zaozbiljno. I tu smo svi neprijatelji.

*Za "Portret Franje T.", okrenut prema zidu, moglo bi se nagađati da ste fascinirani prvim hrvatskim predsjednikom. Na koji način?
– Apsolutno da. Ja sam jedan od rijetkih preostalih, pasatistički umjetnik, slikar, znam raditi portrete, mada to više nikome nije interesantno. Sada svi imamo mobitele u džepu i malo više radimo selfiće, a ja onako staromodno znam slikati moju obitelj, moje prijatelje, znance, i napravio sam jako puno portreta. Jedna od mojih želja je bila portretirati neku zaista bitnu, značajnu povijesnu osobu, a Franjo T. nesumnjivo je bio jedan od takvih likova. Franjo T. mi je oduvijek, barem u portretnom smislu, bio vraški interesantan tip. Fenomenološki atraktivna, karakterna glava s licem grabljivice, barem meni, istaknutog nosa, čvrstih i odlučnih, rekao bih zapovjednih usta, te pomalo nedokučivog miopijskog pogleda – ah te Zbiljnosti, ah ta Bespuća – u meni je budila strastvene slikarske apetite. I ja bih se dostojno pokazao i časno se dokazao, u to nema sumnje. 
E, da se samo ta prilika ukazala, bio bih njegov Jakac! A on bi me, Franjo T., u to sam siguran, zadovoljan mojim radom, onako očinski potapšao po ramenu i pritom mi ovlaš na uho udijelio kakvu mudrost ili pravovaljani savjet. Jasno, to, nažalost, nije uspjelo, ostao sam frustriran. Portret koji sam započeo okrenuo sam naopako zidu, nikad ga nisam dovršio. Možda se tome jednom i vratim, iako nemam običaj. No, ne prikazujući ga, govorim koliko je on sveprisutan, koliko je drugačiji, osoben. 

*Može li se ta nerealizirana želja kompenzirati portretiranjem aktualne predsjednice, gospođe Grabar-Kitarović?
– S plavom patuljčicom? Nije mi toliko inspirativna u portretnom smislu. Ako bi ona iskazala želju, moglo bi se razgovarati.

*Tko je Ante P. na jednom od radova, za one koji ga ne prepoznaju?
– Ja dolazim iz Istre. Dobar dio povijesti dijelimo i s drugim Hrvatima, a jedan dio ne. Ovaj dio nas je zaobišao, na svu sreću, ali čujem svako malo da je aktualan. Priča tipa "je li se svirala violina u koncentracijskom logoru", da je on bio ovakav, onakav, mi bismo ga opet, pa gdje je živio, jel umro… Ante, Ante, Ante, Ante. Pa sam našao jednu izvanrednu fotografiju i po njoj sam ga naslikao u ognjenim, žarkim, jakim, upečatljivim bojama. Nema usta, no on govori sam za sebe, za one koji znaju slušati.

*Imate li izlagačkih planova? Koja vam je trenutno preokupacija?
– Ova izložba izazvala je pozornost u Zagrebu, pa sam je nakon Splita odlučio i na jesen preseliti još u Pulu. A sada radim kućice za ptice koje će biti postavljene u jednom kampu, to mi je super. Otkrio sam koje ptice žive u mojem kraju, kako se zovu, kakva im buža treba da uđu u kućicu, čime se hrane, kako se gnijezde… Super. A lijepe su za vidjeti. Estetika i ekologija, rekao je Pauletta za Slobodnu Dalmaciju.