Jeste li znali da se divljač može uzgajati? Evo kako to rade u Žminju!

Pino Peteh iz Žminja jedini je uzgajivač pernate divljači u Istri. Na terenu od oko 20 tisuća kvadratnih metara uzgaja fazane, kolinke, jarebice i zečeve, koji nakon određenog vremena postaju dio fonda divljači u istarskim lovištima. S njim smo razgovarali o ovom neobičnom poslu. 

* Godišnje uzgojite 330 zečeva, 9.300 fazana, 2.600 kolinki i 2.000 jarebica. Kako se tehnički odvija proizvodnja? Kako ih uspijevate uloviti prije nego ih isporučite, pretpostavljam lovačkim društvima?
- Naš uzgoj divljači je uzgoj od jaja do gotovog fazana. Ciklus uzgoja započinje matičnim jatom koje nese jaja. Jaja se svaki dan sakupljaj, peru i razvrstavaju u za to predviđene spremnike te se ona, nakon što se sakupi odrađena količina, polažu najprije u inkubatore, a zatim u valionicu.  U razdoblju dok su jaja u inkubatoru odnosno valioniku svaki se dan redovito i više puta prati i kontrolira temperatura i vlaga. Nakon 24 dana izvaljaju se pilići. Pilići se zatim smještaju u zagrijane prostorije na rasprostrtu piljevinu ili slamu gdje ostaju dok ne navrše dvadesetak dana kada ih premještamo u veće volijere na otvorenom. U početnom razdoblju svaku ih večer zatvaramo u zatvoreni prostor jer bi inače došlo do uginuća. Kad divljač dovoljno ojača, više se ne zatvara preko noći već je stalno u otvorenom sve dok ih ne isporučimo lovačkim društvima. Divljač je spremna za prodaju nakon 6-7 mjeseci.

Love se tako da ih iz otvorenog prostora volijere plašimo u manje prihvatne boksove gdje se ručno love jedan po jedan te stavlja u kašete u kojima se isporučuje. Što se tiče zečeva, ženka leže mlade koji se nakon određenog perioda premještaju u ograđene prostore kako bi se podivljali.

*Što je najbitnije kod uzgoja divljači? Obično se uzgajaju domaće životinje, tako da se mi laici pitamo je li divljač iz uzgoja jednako divlja poput one nastale u prirodi?
- Kod uzgoja divljači, kao i kod bilo kojeg posla, bitno je da volite to što radite, da posao shvaćate ozbiljno te da mu se maksimalno posvetite. Kao i kod uzgoja bilo kojih drugih životinja, radi se o živim životinjama za koje se treba brinuti svaki dan. Nema vikenda, praznika, godišnjeg odmora. Svaki dan nosi svoje obaveze, nije bitno je li vani sunce, kiša, vjetar ili snijeg. Od samih početaka se trudimo da naša divljač bude kvalitetna, da kupci budu zadovoljni isporučenim primjercima kako bi i njihovi partneri bili zadovoljni. Nažalost, prirodne divljači je sve manje. Naš je zadatak da proizvedemo divljač koja će biti što sličnija onoj koja se izlegla u divljini.

Što se tiče Vašeg pitanja je li divljač iz uzgoja jednako 'divlja' poput one nastale u prirodi? Mi smo mala fazanerija, trudimo se da naša divljač bude što sličnija onoj u divljini. Matično jato nije smješteno u kaveze, već nese na otvorenom. Divljač je smještena u prostranim volijerama dugačkim 100 m i širokim 50 m kako bi ptice mogle slobodno letjeti. Ograđene su prirodne površine u kojima imamo i grmove, vale, valice, neravnog terena, trava se ne kosi…a sve kako bi bilo što sličnije prirodnom staništu životinja. Možda neki ponekad stječu dojam da su naše volijere zarasle u travu, da u njima nema ptica, ali se zapravo radi upravo o težnji da se ptice uzgajaju u što je moguće prirodnijim uvjetima.

Zečevi se, prije isporuke, podivljavaju. Kad dovoljno porastu premješta ih se u za to namijenjene površine koje simuliraju uvjete u prirodi. Sama prehrana svih životinja također je bazirana na prirodnoj ishrani.

* Koliko dugo se bavite ovim poslom? Jesu li sve vaše životinje, da tako kažemo, namijenjene poslovnoj svrsi ili ste s nekim primjercima razvili odnos kao s kućnim ljubimcem?
- Ovim se poslom bavim od malih nogu. Moj je otac još 60-ih godina prošlog stoljeća uzgajao jarebice pa sam pomažući njemu, i ja zavolio uzgoj životinja. Ozbiljnije sam krenuo s uzgojem divljači 90-ih godina prošlog stoljeća kada je zatvorena firma za koju sam radio kao vozač. Broj divljači koje uzgajamo ne dozvoljava baš da nam te životinje budu ljubimci, jednostavno ih je previše. Doduše, ponekad se desi da nam se oko volijera motaju i kukuriču fazani koji su nam pobjegli pa nam prirastu srcu i prave društvo.

*Planirate li širiti uzgoj? Mogu li se u Istri uzgajati još neke vrste životinja?
- Od samih početaka pa do danas stalno smo, malo po malo, širili posao. Vjerujem da će tako biti i dalje. Ja uskoro odlazim u mirovinu, a moj posao nastavlja sin koji radi sa mnom. U Istri, a i šire, mnogi su uzgajali divljač. Kao što sam prije naveo, gotovo svi su odustali. Uzgoj životinja, bilo domaćih bilo divljih, jako je naporan posao. Zahtjeva puno odricanja i podrške cijele obitelji. Kad su u pitanju divlje životinje još je teže. Nemate se s kime savjetovati kada se pojave neki problemi ili nedoumice. Prepušteni ste svom instinktu i iskustvu. Često je to učenje na pogreškama. Institucije vam nastoje pomoći, ali ni oni nemaju puno saznanja s tom vrstom proizvodnje. Sve je to navelo ljude da se okrenu nečem drugom…

*Lovačka kuhinja ima svoje tajne recepte. Možda da nam odate neki od njih?
- U našoj se kući oduvijek jela divljač. Moj je otac, kao i ja, bio lovac, a tradiciju je nastavio i moj sin. Ja sam uvijek bio zadužen za nabavu sirovine i degustaciju, a ne za kuhanje. Moja je supruga prava majstorica u spravljanju šuga od zeca, srnetine, vepra ili pak juhe od fazana te kolinki na toć. Za dobro spremiti divljač treba odvojiti puno vremena jer se, npr. šugo od zeca kuha 4-5 sati, treba znati i sa začinima jer je to ipak divlje meso… (Razgovarao: Kristian Stepčić Reisman)