Bili smo na Saboru IDS-a: Hodnika su dva, predsjednik je samo jedan
Kad sam u subotu oko 15 sati došao baciti kratki pogled na radni dio Sabora IDS-a, koji se održavao u dvorani „Franko Mileta“ u Labinu, a koji je inače bio zatvoren za javnost, u prolazu ispred dvorane mimoišao sam se sa starijim kratko podšišanim sijedim muškarcem, koji je žurnim korakom grabio u suprotnom smjeru. Nisam ga stigao dobro promotriti, niti izmijeniti neku riječ, ali najvjerojatnije se radilo o nesuđenu Miletićevom protukandidatu za mjesto predsjednika IDS-a Ediju Gobu.
„Možda je morao negdje ići“, odvratila mi je jedna istarska književnica s kojom sam mnogo sati kasnije, kad je Miletiću već potvrđen novi mandat na čelu IDS-a, razgovarao kraj švedskog stola, kušajući mladi krumpir i mekanu junetinu u šugu (zakuska je bila izdašna, ali ni približno onako luksuzna kakve znaju biti na nekim lokalnim prijemima).
Dok je novo vodstvo IDS-a davalo izjave u foajeu dvorane, uzdignutom i velikim staklom odvojenom od podija, gdje se održavao sabor, dio fiducijara već je sjedio u susjednoj dvorani gdje je organiziran banket, i gdje je postavljeno nekoliko desetaka kružnih stolova. Dio njih bio je rezerviran, gosti su se grupirali po podružnicama i lokalpatriotskim kriterijima, a novinari su bili smješteni za stolom s glazbenicima, tik pod pozornicom.
Kad bih bio zločest, rekao bih da je organizator želio poručiti da svi zajedno sviramo istoj publici, ili da nije htio da sjedimo s političarima kako se netko od dotičnih ne bi izlanuo nakon čaše, dvje, no radije na to gledam kao na priznanje: novinari su veseljaci, pa nek' budu u takvom društvu. Završni dio večeri – rezanje torte i pjevanje istarske himne zbog rasporeda stolova simpatično je zguran na istih nekoliko metara ispod pozornice.
U stavu mirno, s pjesmom na usnama, tamo su se, u tom najsvječanijem trenu, posložili cjelokupno IDS-ovo čelništvo, iza njih predsjednik Izvršnog odbora Talijanske Unije, inače Kopranin Maurizio Tremul, a koji metar sa strane istarski novinari i glazbenici. S druge strane sijevali su blicevi i škljocale duge 'cijevi' fotoaparata.
Od stare garde, pored Ivana Jakovčića, moglo se vidjeti Emila Soldatića, kojemu kao ideologu stranke tepaju Suslov, iako sumnjam da dobar dio članstva zna tko ili što je uopće Suslov. Vidno je stanjio liniju, ali vedar duh i oštar um i dalje su tu. Zanimljivo da sam se tijekom odlaska, baš kao s Gobom na dolasku, opet u nekom hodniku (doduše unutrašnjem), mimoišao s Miletićem. S njim se rukovao i pozdravio, generacijski smo tu negdje. (Tekst: Kristian Stepčić Reisman, foto: Roberto Matković)
