U što god se Pula pretvorila, ta pretvorba počinje sada

U Pulu sam prvi sam put u životu došao krajem osamdesetih godina, kao mladi novinar koji odlazi na svoj prvi filmski festival. S akreditacijskim pismom i sveskom Velikićeve “Via Pule” iskrcao sam se u gradu koji dotad nisam poznavao i smjestio se u sobu u kojoj sam rezervirao smještaj. Razgrnuo sam zavjese i kroz prozor spazio prizor za koji ću s vremenom shvatiti da jest esencija grada u koji sam došao, piše Jurica Pavičić u Jutarnjem listu.

Preda mnom se prostirao grad koji je s prozora izgledao obično mediteranski: red perivoja, red rive, nešto uskih uličica i crvenih kupa. A iznad svega dizalo se nešto što je zaokupljalo pažnju, jer je bilo nemjerljivo veće i od čega uokolo. S prozora sobe vidio sam šumu orijaških dizalica i kolose nedovršenih brodskih novogradnji koje su se nadizale iznad kuća, zvonika, bregova. Dan je bio južan, pun sumaglice, pa su dizalice stršile u vrućoj omari, a dok sam gledao taj prizor industrijskog Mordora, u zraku je titrao onaj metalni zvuk škverskog rada koji mi je - kao nekom odraslom u Splitu - bio poznat. A onda je taj zvuk u tri sata prekinula sirena koja kao da je gradu preda mnom diktirala puls: sirena za kraj smjene. Tako sam prvi put u životu vidio, ali i čuo Uljanik, donosi Jutarnji.

U što god se Pula pretvorila, ta pretvorba počinje sada - upravo ovog časa, dok vi čitate ovaj tekst, a iza vrata od vate u nekom poslovnom neboderu neki ljudi istodobno pregovaraju o budućnosti Tvornice. Za Pulu upravo počinje nova era, u kojoj će ona biti drugi i drugačiji grad. Drugačiji, ali kakav? O tome bi već sada trebalo započeti razgovor, zaključuje Pavičić u Jutarnjem. 

Cijeli tekst ovdje.